Nekoliko dana razmišljam o ovome i kada sam jučer u inbox dobila porukicu jedne prijateljice s fejsa, odlučila sam progovoriti i napisati što me tišti.
Većina zna da sam sredinom prošle godine otvorila firmu kao savjetnica za roditelje. Odavno sam maštarila o nečemu takvom, ali nisam imala hrabrosti.
Da, dobro ste pročitali, nisam imala hrabrosti.
Kako u subotu spremam radionicu o strahu i ovih dana intenzivnije sam okupirana ovom temom, priznajem da i sama pronalazim u sebi izazove vezane uz temu strah.
U 6 mjeseci od otvaranja firme, samo osobe vrlo bliske meni znaju što prolazim. Svi vi ostali imate sliku o meni kao uspješnoj ženi. Ja to i jesam sebi, po mojoj definiciji.
No, svaki uspjeh se gradi pa tako ja gradim i svoj. Ciglu po ciglu i uživam u svakom trenutku, u svakoj osobi koja mi je zbog ovog posla ušla u život.
Toliko sam divnih i posebnih osoba srela zahvaljujući svemu ovome.
Zahvalna sam Bogu na njima.
Stoga, uz sve ovo shvatiš da je život putovanje, a ne cilj. Uživam u ovom putovanju.
Usput učim nešto novo, saznajem o sebi ono što nisam znala i postajem čvršća i jača.
No, kao što sam jučer napisala, stvari nikada nisu onakve kakvima se čine u prvom trenutku. Ili, svaka medalja ima dvije strane.
Ne zaboravite na to!
Sve dok vi vidite samo moj uspjeh jer uglavnom o tome pišem…u vašim glavama se stvara takva slika o meni. I hvala vam na tome.
Iza svega toga stoji učenje, trud, rad, upornost, sati proučavanja, osmišljavanja, kreiranja, komuniciranja i istraživanja neke teme. Osim toga, imati firmu u Hrvatskoj znači da imaš troškove radio ili ne radio. Nitko te ne pita.
O marketingu da ne govorim. Tu moraš ili nekog platiti ili saznati sve što god možeš ili znaš i naučiti o svemu kako bi bio u trendu.
Ja sam učiteljica a ne marketinški stručnjak, ali za mene prepreke ne postoje. Ušli su mi u život ljudi od kojih učim, a učenje me raduje.
Dalje!
Svi vi koji mislite da je lako ili da sve to pada s neba, varate se.
Bez akcije i truda neće ništa niti pasti.
Meni često padne kada ne očekujem, ali prije toga poduzimam sve što god znam i umijem. Ne prihvaćam NE kao opciju.
I sada najvažnije! Moje priznanje!
U subotu planiram radionicu o strahu a moj najveći strah je da se ona neće održati jer su se prijavile tek 2 osobe a treba nas barem 10-ak.
I što ću onda ako se ne prijave? Da otkažem ili da je održim? Što će reći ljudi? Što će misliti o meni? Što mi je još za činiti samo da je održim jer ja obožavam ovo što radim i sigurna sam da time pomažem mnogima, ali šteta što ti mnogi to još ne znaju.
Osim toga, ovaj vikend sam bila na predivnoj edukaciji i osjećam se toliko inspiriranom za dijeljenje znanja. Imam što „dati drugima“. Imam što naučiti druge. Znam i kako. Volim inspirirati i motivirati.
Ali, što mogu kada drugi još nisu spremni za mene.
Priča mog života!
Prije 25 godina sam postala vegetarijanka. Tada je to drugima bio SF.
Onda sam još počela i meditirati, a njima je to bilo kao bogohuljenje pa su me u crkvi proglasili blaže rečeno „čudnom“.
Uglavnom, navikla sam da sam ispred svojeg vremena.
Čak sam pomislila da mi više nije važno mišljenje drugih ljudi. Teoretski i nije. Ali kada ti život smjesti praktični test, vidiš da ga padaš…osim ako se trenutno ne baviš strahom pa skužiš.
Tako su mene moje misli uvjerile da ću se osramotiti ako se u subotu radionica ne održi.
Što će drugi reći? Mislit će da sam neuspješna. Ajme, sramote! I slično.
No, evo, sada znate pa recite što god želite ili mislite što vas volja.
Ja sam preživjela priznanje i čak osjećam olakšanje. A straha više nema.
Druga stvar je da me već neko vrijeme neki „moji ljudi“ nagovaraju da počnem snimati videa.
Evo još jednog mojeg straha!
Nemam dobru opremu, ne znam kako se to radi, pa o čemu ću pričati, kako će to izgledati, tko će uopće to slušati, kome to može služiti i koristiti.
Sve su to opravdanja samo da ne moram. Zašto? Zato što se bojim.
No, jedan od odličnih načina za rješavanje straha je suočavanje s njim.
Jučer sam vam snimila video o svojim strahovima. Znam da ima mana jer se „moji ljudi“ pobrinu da mi dojave sve što još moram i kako moram da sve bude bolje. Hvala im na tome.
No, kad je bal, neka je.
Ovaj tjedan je moj tjedan rješavanja straha. Mojih strahova.
Čak i ako ne održim radionicu o strahu, barem znam da sam se riješila svojih strahova. Meni i više nego dovoljno.
Vjerujte mi da znam da to nije lako, ali nije nemoguće.
Ne želim živjeti život u strahu, nego u ljubavi.
Ne želim se na kraju života osvrnuti i reći: „Mogla sam…a nisam“.
I sve to zbog pišljivog straha.
Neće moći u mojoj kući.
Želim ŽIVJETI život.