Ima nekih roditelja kojima se dešava da djeca manipuliraju njima.
Možda se i vama kada dogodilo da ste prije razgovora s djetetom odlučili ne popustiti, a onda čujete sebe tijekom razgovora kako popuštate.
A možda se dogodi da vas dijete argumentira pa vi popustite jer su argumenti prejaki pa se onda kasnije pitate jeste li dobro učinili.
Gdje je linija pravednosti prema djetetu i kako odrediti taj prag tolerancije da i roditelj i dijete budu zadovoljni?
Ima nekoliko načina da uspijete u tome. Predložit ću vam ih a vi se snalazite u okolnostima.
Najbolja polazišna točka vam je spoznaja da je dobro svaku situaciju voditi ka win-win rješenju. To znači da se i dijete i roditelj trebaju osjećati kao pobjednici.
Radi se o osjećaju a ne o stvarnoj pobjedi jer ionako rasprave i rješavanje situacija ni ne trebamo gledati kao mjesta borbe u kojima će netko pobijediti a netko izgubiti.
Dakle, situacije u kojima likujete jer ste dokazali i pokazali djetetu, nisu najbolje.
Ako to radite kad je dijete mlađe dobi, ono će vam popuštati ali će učiti od vas kako ono treba ubuduće djelovati i već od puberteta nadalje očekujte učestale pobjede, što argumentima što verbalnom agresijom ili bilo kako.
Sve što ste i sami radili, dijete će raditi od tada vama. Učilo je od majstora, zar ne?
Odlično je ako od malih nogu učite dijete argumentiranju i kompromisima. Znači da ćete nekada vi argumentirati dijete, a nekada ono vas. Uz sve to učite dijete da svatko popušta u jednom dijelu kako biste postigli zajednički dogovor. Ne popušta uvijek samo jedan nego ovisno o argumentima – nalazite se u sredini.
Tako odgajate dijete koje misli svojom glavom a nije poslušnik i dijete koje se mora izboriti za sebe ako želi nešto postići. Takva su djeca vrlo rijetka. Često idemo u krajnosti. Dijete argumentira i mi popustimo jer nam se više ne da raspravljati ili zato što nam je „slatko“ kako to dijete radi. Učestalim popuštanjem šaljemo djetetu poruku da ono mora uvijek pobijediti što nije dobro za dijete. Ono mora naučiti nositi se s porazima jednako kao i pobjedama.
Dakle, ako birate ovaj način učenja onda morate biti svjesni da će biti i pobjeda i poraza i na jednoj i na drugoj strani sve dok se dijete ne nauči nositi s porazima, a to traje nešto duže nego li prihvaćanje pobjede.
U goroj su poziciji roditelji koji svaki put u društvenim igrama popuštaju djeci kako bi maleni pobijedili. Nemojte to raditi! Šaljete poruku da je cilj – pobjeda i da ispod toga nema ništa drugo.
Najteže je dijete naučiti porazu odnosno nositi se s porazom – imati stav prihvaćanja tuđe pobjede, a ne popuštanja drugima i opravdavanja drugima ili pak kritiziranja drugih zbog pobjede. Za to vam treba neko vrijeme ali svakako se posvetite tome.
Svaki put kada imate osjećaj da ste „pobijedili“ dijete ili „popustili“ djetetu, a nakon toga se loše osjećate, imate gorak okus u ustima i osjećaj da nešto tu ne štima, tada ste u pravu. Vjerujte tom osjećaju.
Roditeljska intuicija je vrlo moćna stvar i većina je roditelja ignorira a ne bi trebalo. Ona je znak da niste u skladu s odlukom koju ste donijeli i važno je da idete ponovno razgovarati s djetetom i donijeti novu odluku, ako je potrebno ili pak je mijenjati djelomično.
Vodite se njome ako je znate slušati i primjećivati. Ona vam neka bude kompas.
Ima je i dijete. I ono osjeća da nešto nije u redu i govori vam da nije fer i slično. Zato je i bitno da je slijedite.
To vam je još jedan simptom po kojem se možete voditi tijekom donošenja odluke kako biste se uskladili i bili u miru nakon toga.
Nikako ne zaboravite da ste u odnosu roditelj-dijete vi roditelj koji u konačnici mora odlučiti. Znači, vi na kraju izvodite zaključak a ne očekujte to od djeteta. Ima nekih roditelja koji igru prepuštaju djetetu i ono je vodi čitavo vrijeme. Tada dijete dobiva moć i poruku da ima dozvolu manipulirati roditeljem a tako uči i manipulirati drugima. Zato je tu važno imati na umu tko je autoritet u obitelji te prihvatiti svoju roditeljsku odgovornost, a ne bježati od nje. Time se isto vodite.
I na kraju, nitko vas nije učio kako biti pravedan i odgovoran roditelj, to učite sami na svojim greškama. Svaka greška je stepenica više uspjehu i nemojte je gledati kao neuspjeh već kao način učenja da budete sve bolji i bolji. Shvaćam vašu krivnju da nešto ne zeznete. Ima je dosta roditelja. Imala sam je i ja. No, imajte na umu da je dijete osoba koja vas bezuvjetno voli i oprašta vam sve. Tako da pokoja greška nije zabilježena u glavici djeteta. Jednako kao što i vi ne bilježite svaku grešku djetetu.
Ljubav oprašta i zaboravlja. No, sve ima svoj rok trajanja.
Znam da nije lako balansirati u odgoju i zato sam pokrenula školu za roditelje u kojoj ćete naučiti kako treba i bit će vam lakše.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!