U nekoj dobi se dijete počinje buniti protiv odluka odraslih, naročito roditelja te svemu počinje govoriti „Ne!“. Prvi put kada se to počne dešavati, radi se o razvojnoj fazi kada dijete testira vašu ljubav želeći vidjeti hoćete li ga i dalje voljeti ako se ne slaže s vama.
Do tada se u svemu slagalo i lakše ste ga nagovorili ili odvukli pažnju. Dolaskom u tu fazu za sve govori „Ne!“ a onda napravi makar i drugačije. Radi se o kontra fazi u kojoj neka djeca ostaju takva čitav život no većina prođe kroz tu fazu već kroz nekoliko mjeseci.
Ima roditelja kojima ovo ide izrazito na živce i trude se svim silama uvjeriti dijete da njegovo „Ne!“ nije dobro. Ako roditelj ne zna za ovu fazu, onda mu taj „Ne!“ može padati još i teže. Ako pak je vrlo autoritarni roditelj tada će se truditi slomiti djetetu volju za ikakvim izgovorom „Ne!“. Upotrijebit će sve načine da dijete jednom za svagda nauči da se roditelju ne govori „Ne!“ nikada pa ni tada.
Takvi roditelji se trudi slomiti volju djetetu i pretvoriti ga u poslušnika. Većina njih čak i uspije u tome. No, kako se rađaju nove generacije djece koje su karakterno dosta čvrste, doista možete imati dijete koje vam se neće dati povinovati.
Da se mene pita, nikada ne bih ovo radila vlastitom djetetu, ali ni bilo kojem drugom djetetu. Iako sam učiteljica, prihvaćam „Ne!“ kao mogućnost pronalaženja još više argumenata ili pak prostor za diskusiju pa se nađemo u sredini.
Ako roditelj ne zna koja je svrha ove razvojne faze, ne zna niti da to je razvojna faza koja će proći već misli da se dijete njemu inati i da ga provocira, tada će se dati isprovocirati. Ako je roditelj uvjeren da se djetetu tako formira karakter i da će zauvijek ostati kontraš, tada od straha da nema takvo dijete počinje raditi na „slamanju volje“ djetetu kako se ne bi čitav život suočavao s „Ne!.“
I tako najčešće nastaju poslušna djeca. Djeca koja će svakim strahom kojim krenete na njih, pristajati na sve vaše prijedloge.
Poslušna djeca su djeca koja će raditi ono što većina kaže bojeći se posljedica jer su posljedice isprobali od roditelja već u prvim danima djetinjstva.
Takav odgoj roditelja rezultira time da dijete traži mišljenje drugih ljudi, najčešće većine a ne sluša sebe niti svoje mišljenje zato što sebi ne vjeruje. Misli da to nije dobro ili da će pogriješiti. Odgajano je da drugi misle za njega i to mu je prirodno.
Mi živimo u društvu poslušnika. Poslušnici se drže odluka većine. Tako su sigurniji da neće pogriješiti i da neće morati plaćati posljedice. Misle da će tako imati svoj mir.
U nekim situacijama se ne slažu s mišljenjem većine ali što ćeš, najbolje je da se slože jer nikad se ne zna što bi im se moglo dogoditi.
Ovo je i dio praiskonskog straha od odbacivanja plemena u ovom slučaju obitelji.
S djecom koja su poslušna lako je i u vrtiću i u školi. Njih ne trebate puno uvjeravati jer će se oni držati odluka većine i nikada vam neće raditi nikakve probleme zbog straha od posljedica u kojem se neprestano nalaze.
I dok žive u iluziji da su tako slobodni, oni su najmanje slobodni i najmanje koriste svoju glavu i svoje mišljenje.
I kasnije je s njima lako jer će glasati za ono što većina glasa. Trudit će se ostati informirani o tome što većina misli kako bi bili u toku i ne bi griješili.
Ima roditelja koji slamaju djetetu volju ali je ne slome. Dapače, postignu samo to da se dijete nauči još i više izboriti za svoje mišljenje. Takva djeca ne odrastaju u poslušnike nego u kontraše. Oni će vam uvijek najprije reći „Ne!“ a nakon toga napraviti po svome. Slušaju svoj unutarnji glas i nikada ne slušaju glas većine. Čak i ako je većina u pravu, oni će donijeti kontra odluku jer ne žele biti dio većine. Zato su kontraši.
Njih se od malih nogu nastojalo „slomiti“ i sada kada imaju priliku, više im nitko neće reći što moraju jer će oni napraviti kontra pod cijenu toga da je i pogrešno. Oni će već i u tom pogrešnom pronaći dobro i način preživljavanja.
Takva djeca imaju izrazito dobre argumente. U školi sam primijetila da ih je vrlo malo ali ih ima. Oni traže rasprave, često postavljaju provokativna pitanja ili pak imaju hrpu pitanja „Zašto ovo?“, „Zašto ovako?“, „Zašto baš moram!“. Njihova filozofija je da oni ništa ne moraju. Niti neće.
Često znaju nervirati roditelje, odgajatelje i učitelje, no ja znam da je ta mala kritična masa potrebna narodu kako bi svi oni poslušnici koji šute čuli i drugu stranu medalje i barem malo sebe potakli na razmišljanje. Kako radim od 1. do 4. razreda pratim i potičem kontraše da izgovaraju svoja mišljenja glasno ali ida ih uvijek argumentiraju. Tako u 4 godine dobijem još nekolicinu djece koja počinju misliti svojom glavom.
Apeliram na roditelje da ne slamaju volju svojem djetetu jer najveću uslugu čine društvu i političarima jer odgajate dijete koje odgovara vladajućoj klasi i kojima će se s lakoćom moći manipulirati medijima.
Zar nije bolje odgajati dijete da misli svojom glavom nego da misli vašom, a kasnije tuđom? Izbor je na roditelju koji ima 2 mogućnosti – ili „slomiti“ dijete ili ga potaknuti na postavljanje pitanja i razmišljanje. Time ga možete „obilježiti“ za čitav život osim ako se ne nađe barem jedna osoba koja će potaknuti dijete na razmišljanje i korištenje vlastitog mozga.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!