Živimo u dobu u kojem način života diktira brz tempo življenja. Reklamira se brzina, bez čekanja, multitasking, brze ceste, brzi internet, sve na klik-dva i hitnoća u svakodnevnom funkcioniranju.
Kad se rodiš u takvom svijetu, to ti postane normalan način življenja i počinju te živcirati svi koji su sporiji od onog na što si naviknuo a sve što je sporije izaziva ti ljutnju.
U takvom tempu življenja ne pada ti na pamet da si ti taj koji je u stresu jer te ubrzani tempo tjera na to da budeš sve brži. Iz tog razloga većina ne poduzima ništa po tom pitanju sve dok vas nešto ne uspori. Kod djece je zabilježeno stanje stresa već u osnovnoj školi a probleme koje izaziva stres primjećujemo kod pojedinaca od 5. razreda nadalje.
Kako djeca ne znaju za bolje, a sporije im nije opcija jer im je dosadno (tako kažu) onda u društvu pratimo trend ubrzanja jer ga i sami podržavamo svojim stilom života.
Primjeri!
Sve mlađa djeca su polaznici nekoliko sportova, edukacija, stranih jezika i to već od 3. godine života.
U školi mi se učenici žale da ne stignu pisati zadaću pored previše obaveza koje imaju tijekom dana ili tjedna.
Nemir kod većine djece je prisutan kroz loš fokus, nemir u tijelu, slabu pažnju, sve kraću koncentraciju.
Čekanje u redu ili čekanje na nekog da nešto obavi ili izgovori nekoj djeci teško pada.
Dosada im je lošija opcija u danu.
Neprestano traže zabavu i da ih se zabavlja.
Što je rješenje?
Spas nije u tome da ih se zabavlja već suprotno – u tome da ih se podučava strpljenju, dosadi, čekanju, da ih se privikne na mir.
Nemir već poznaju ali im je mir nepoznanica.
Često koristim metaforu za nemirnu djecu da imaju pred sobom otvoreno nekoliko ekrana i žele u isto vrijeme biti na svima ali kapacitet mozga im to ne dopušta te im tijelo alarmira kroz nemir, tikove, nervozu, ljutnju, frustraciju…
Da bi to izbjegli, važno je kako podučavamo dijete od malih nogu. Umjesto da ih neprestano zabavljamo trebamo im omogućavati vježbanje strpljenja, dosadu ili sporije aktivnosti. Učiti ih da uspore, da ne žure, da promisle i kažu, da nekada šute i ne govore, da prihvate stanje tišine i mira kao pristupačno stanje a ne kao nešto što izaziva nemir.
Dijete postaje ono što živi. Ako u svakodnevnim aktivnostima vježba stanje nemira i žurbe, u tome će biti vješto. Ako pak u svakodnevnim aktivnostima prakticira stanje mira, ako ga učimo da sačeka, ako ga ne zabavljamo kada mu je dosadno i učimo ga da to stanje dosade služi da promisli, razmisli, sačeka i mašta, onda će mu sve to postati dio života. Ako ga usporavamo kada žuri, podsjetimo da polako udahne i izdahne i tek onda djeluje, onda će mu to postati dio života.
Ako dijete učimo da radi aktivnost po aktivnost ili kako im ja u školi znam reći „jedno po jedno“ onda mu nećemo od malih nogu raspršivati pažnju već osnaživati fokus i pažnju.
Nije da se s time dijete rodi. Fokus i pažnja su vještine koje polako stječe odrastanjem. Ono što svakodnevno omogućujemo djetetu, takvo ono postaje.
Što ako je dijete već u godinama kada je hiperaktivno i raspršene pažnje?
I opet radimo istu stvar kao i od malih nogu samo što će trebati više vremena da odviknemo dijete od navika i rutina koje je steklo. Potrebno je puno više vremena da steknemo nove navike nakon loših. Zato, ako imate priliku počnite od malih nogu ispravno pripremati dijete za život s više mira a s manje nemira. Zdravije je za dijete.
Ako pak su već stvorene loše navike, krenite od sebe i svi zajedno obiteljski njegujte mir i strpljenje jer je dobro za svakog od vas a ne samo za dijete.
Nemojte mi reći da je to nemoguće jer sam ja jedna od hiperaktivnih osoba od malih nogu i čitav život radim na svojem fokusu, pažnji, koncentraciji i na tome da nemir pretvorim u mir…za svoje dobro i zbog boljeg zdravlja. Vjerujte mi, moguće je čak i kada ste s hiperaktivnim poremećajem.
Vrlo je važno i da pripazite da djetetu smanjite šećer ili ako je odraslo da ne konzumira energetska pića i kofein. Ne mogu vam opisati kako to djeluje na tijelo. Isprobajte sami. Oduzmite sebi na nekoliko dana i onda se jedan dan predozirajte da shvatite koliko je teško umiriti takvo tijelo. Gotovo nemoguća misija.
Stanje hiperaktivnosti nije nešto što se rješava preko noći već to treba postati stil življenja čitave obitelji. Nemojte samo dijete tjerati a vi i dalje raditi po svome. Budite uporni i strpljivi i olakšate ćete sebi i djetetu kao i podići život na višu razinu življenja.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditelje