Što kad moraš odlučiti u koju školu se moraš upisati, čime ćeš se baviti i što će biti tvoj način življenja, a tebi je tek 14 ili 15 godina?
Nekima nije ništa lakše ni sa 17 ili 18 godina kad moraju odlučiti koji fakultet će upisati.
Velike su to i važne odluke, a dijete nedovoljno zrelo za njih.
Ponekad imaš roditelje koji te usmjeravaju da lakše odlučiš, razgovaraju s tobom, predlažu ti neke ideje, savjetuju što je bolje, pomažu da shvatiš koje su posljedice kojeg zanimanja, osluškuju koje afinitete imaš, koje su tvoje sposobnosti i interesi.
No, ima i roditelja koji u svojoj glavi „zabriju“ što bi bilo najbolje za njihovo dijete (čitaj: najbolje za njih, roditelje) te nameću i uvjeravaju dijete da upiše neku školu ili fakultet koji oni nisu uspjeli upisati.
Većina se djece teže odupire roditeljima, nemaju dovoljno argumenata iako im se neke škole ili struke ne dopadaju, popuštaju roditeljima i upisuju ono što oni žele.
Dragi moji, argumentiranje pokazuje zrelost osobe.
Kao prvo, djeca i roditelji bi morali češće razgovarati i argumentirati se. To je znak inteligencije. Zna li vaše dijete s vama argumentirano razgovarati, pred sobom imate inteligentnog stvora na kojeg morate biti ponosni.
Djeca koja su tiha i nesigurna, koja se ne usude ništa reći, rado će vas poslušati, no napravit će ono što vi želite a ne ono što oni žele i pitanje je tko je sretan u cijeloj priči. Prije ili kasnije će vam se obiti o glavu.
Naravno da rezultati u školi neće biti najbolji jer dijete uči zbog vas a ne zbog sebe. Naravno da ćete u početku mooožda biti zadovoljni jer ste uspjeli u svojoj namjeri da nagovorite dijete da upiše ono što VI ŽELITE, no pitanje je koliko će ta vaša sreća potrajati jer će se prije ili kasnije sve pokazati i izaći na površinu.
Ili dijete neće voljeti učiti, ili će biti potpuno nemotivirano, ili će rezultati biti slabiji, ili će početi frentati, ili će čak biti dobro i poslušno ali će se sve više zatvarati u sebe. Često čak imam i situaciju gdje djeca sebe kažnjavaju problemima u prehrani, anoreksija, bulimija ili naglo debljanje.
Sve su to znakovi da dijete nije sretno nego radi nešto da vas zadovolji.
Ne ignorirajte te znakove. Ne puštajte da se samo riješi. Nemojte sebe uvjeravati da će sve to doći na svoje bez da vi išta učinite.
Neće!
Vi ste kao roditelji odgovorni da se potrudite da je dijete zadovoljno, sretno i da ima neki cilj, da sa zadovoljstvom i odgovornošću polazi u školu, da vidi sebe u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti.
Ako ne možete sami, ima osoba koje vam mogu pomoći.
Samo vas molim da se ne zavaravate da će se sve samo riješiti jer neće.
Sve dok dijete ne počne samo zarađivati za život ili dok ne završi školu i oslobodi vas odgovornosti da brinete o njemu, vi ste za njega odgovorni. Pri tome ne mislim samo na materijalnu odgovornost već i na djetetovo unutarnje zadovoljstvo.
Dijete je osoba koja se mora buditi zadovoljna, sretna i radosna.
Osoba koja se prvo vama mora obraćati kada ima problem.
Čim odlazi nekome drugome, to je znak da komunikacija ne štima i da na tome morate raditi.
Kad dijete nešto muči, a vezano je uz odrastanje, prirodno je ili da porazgovara s nekim ili da se povuče u sebe. Tu vi uskačete.
Svaki poremećaj prehrane je također znak za uzbunu. I tu vi uskačete.
Ne izvlačite se da ne znate kako.
Živimo u 21. stoljeću u kojem nam je sve dostupno i možemo sve.
Sve ostalo su izgovori koje kao roditelj sebi NE SMIJETE dozvoliti.
Nemojte da dijete odraste prije vas!