Jedna od najosnovnijih ljudskih potreba je potreba za sigurnošću. To je potreba koju razvijamo još u trbuhu majke. Novorođeno dijete tu potrebu poistovjećuje s ljubavlju pa tako kada se roditelji pobrinu da djetetu zadovolje sve potrebe kako bi mu dokazali da ga vole.
S obzirom na to da je sigurnost jedna od potreba koju njegujemo toliko dugo u vlastitom životu, njen gubitak izuzetno teško pada i potencira stvaranje straha.
Kao roditelji se trudimo djetetu pokazati i dokazati da će uvijek biti zbrinuto. Nerijetko sebi uskratimo a djetetu damo. No, kad je u pitanju prirodna nepogoda, odrasla osoba se nađe u situaciji da gubi tlo pod nogama i ne može zbrinuti ni sebe, a kamoli dijete. Količina straha i nesigurnosti je izrazito velika, a javljaju se i bespomoćnost, tuga, nemir, frustracija, ljutnja, bijes, krivnja i mnoge druge emocije.
Što činiti u takvoj situaciji kada i ti gubiš tlo pod nogama a trebaš pružiti sigurnost djetetu?
Svi vi koji ste putovali avionom a i vi koji niste, znate da na avionu u slučaju bilo kakve nepogode, najprije trebate spasiti sebe a tek onda dijete ili nekog pored vas.
To je najsigurniji način da nekome pomognete.
Stoga evo nekoliko prijedloga što možete učiniti:
• Kao prvo, što god da ste učinili i kako god da ste djelovali, vjerujem da ste odradili najbolje što ste mogli i znali u tom trenutku. Lako je biti pametan nakon što prođe, no teško se snaći u tom trenutku. Tako da što god da ste napravili, napravili ste. Važno je da se ne krivite o opterećujete da ste mogli ili trebali drugačije. Niste i idući put ćete biti pametniji. Za sve nam je potrebno određeno iskustvo a za takve situacije u kojima strah nadvlada nama i ne možemo razmišljati, nema potrebe kriviti se da smo morali ili trebali ovo ili ono.
• Ako ste roditelj, najprije pomognite sebi tako da se priberete. Štipnite se za ruke ili noge da se vratite i sadašnji trenutak. Prirodna reakcija čovjeka na strah je da bježi ili da se smrzne i zaledi. Tako radi mozak svakog čovjeka. Niste vi izuzetak. Tako da si dajte vremena da prođe ta prva reakcija. Štipkajte se ili imajte neki dodir vraćanja u prisutnost ili buđenja u stvarnost kako biste krenuli sa sljedećim korakom.
• Dobro ej glasno govoriti i izgovarati što se dešava i kako se osjećate. Čak i ako vam se u tom trenutku čini da vičete, bolje je nego da imate mnoštvo misli u glavi. Govor će usporiti količinu misli i pomoći da se priberete. Slobodno govorite i gluposti, ne brinite…sve pomaže u tom trenutku.
• Ako ste sigurniji da dijete bude pored vas, pozovite ga dok uzimate osnovno što vam treba (voda, deka, nešto hrane, topla odjeća, dokumenti…). Ako ste već počeli razmišljati o tome što vam treba znači da ste izašli iz prvog šoka straha te je mozak počeo funkcionirati. Izlazite što brže van iz doma u prirodu ako je jača trešnja, i ako se tako osjećate sigurnijima.
Kako se radi o tome da je čovjeku u tom trenutku izuzetno važno osigurati sebi i svojima potrebu sigurnosti, napravite ono što je vama veća sigurnost. Neki odlaze u auto jer im je on sigurnost, nekima je to priroda i otvoren prostor, nekima je njihov dom pa se sakriju ispod stola ili među štokovima. Sve ovisi o vama i okolnostima te jačini trešnje.
• U tom trenutku nije bitno da djetetu idete išta objašnjavati. Njemu će sigurnost biti to što ga držite za ruku, to što ste tu, to što izgovarate glasno svoju muku. Ako se sjetite rečenice – „Ja sam tu uz tebe“ i to je određena sigurnost.
• Nakon što zbrinite sebe i imate osjećaj da ste koliko toliko prisebni, tada se pobrinite za dijete i ispričajte što se zbiva. Sama riječ potres djetetu puno ne znači jer mu ne daje nikakvu konkretnu informaciju. Što god da znate u tom trenutku o potresu, to mu recite. Čak i kao ne znate puno, pružite djetetu osjećaj sigurnosti – to je vaš dodir, vaša blizina a ako dijete puno zapitkuje znači da nema informacija i ta spoznaja mu stvara nesigurnost te treba bilo kakve informacije. Nekoj djeci je dodatno znanje određena vrsta sigurnosti. Vi bolje poznajete svoje dijete od mene i to ćete procijeniti sami.
• Vjerujte u sebe da radite najbolje što znate u tom trenutku. Ako vam je još uvijek prisutna nesigurnost, učinite sve da najprije sebi pružite sigurnost jer ćete tako bolje funkcionirati i donositi kvalitetnije odluke.
• Što se tiče emocionalnih komešanja unutar vas, na to imate pravo. Kao djeci su nam zabranili izražavanje bilo kakvih emocionalnih reakcija i ako ste po prirodi zatvoreniji tip osobe, nećete imati potrebu izražavati emocije. I to je u redu. Ako ste osoba koja plače i psuje kad je kriza, tada pustite da tako izađe iz vas ono što mora. U tako stresnih situacijama iz nas izlazi ono što duboko čuči u nama. Kasnije se osjećamo loše zbog te prve reakcije, no nema razloga za time da se osjećate loše. Bitno da je izašlo iz vas i da niste čuvali u sebi.
• Ako vam se plače, plačite. Ako vam se viče, galami, psuje, naređuje, paničari…radite ono što vam je došlo. To je prvi kratki intenzivni nalet nepredvidivih emocija koje nas uplaše i iznenade. Kada kasnije osvijestimo, onda osjećamo sram i krivnju, no nema potrebe. Svatko od nas ima takav ili sličan način reagiranja. Prigrlite što je došlo i znajte da će taj prvi nalet proći i doći će drugi – prisebnost. Emocije idu po fazama.
• U prisebnosti ćete odreagirati onako kako ćete kasnije biti ponosni na sebe. u trećoj fazi kreće ili osuđivanje „Da sam barem…“ ili „Trebala sam…“, no i to je samo jedna od faza. Pustite je da prođe i ne zadržavajte se u njoj. Ona je puna osude, krivnje, srama, straha, nelagode ili nekih drugih emocija. Pustite da i ona prođe.
• Nakon toga ćete se polako pribrati i već dobiti prve informacije, odraditi ono osnovno i djelovati prema napucima. Tada se možete maksimalno posvetiti osobama koje volite. Bilo bi dobro da djetetu ponesete najdražu igraču ili dekicu ako mu ona predstavlja sigurnost.
• Sada ćete već biti u stanju nazvati ili se raspitati za ostale vama drage ljude ili pak otići po konkretnu pomoć.
Nemojte brinuti o tome kako ste reagirali ni jeste li učinili sve kako treba. Nitko nije najpametniji u takvim trenucima. Potrebni su sati, dani, tjedni a katkada i mjeseci da se vratimo u red i normalu jer takva vrsta nesigurnosti kao što je prirodna nepogoda potiče izrazito veliki strah u nama. Sve je to sasvim prirodno. Kada sve završi, potražit ćete pomoć za sebe i svoje. Važno je da potražite pomoć ili da s nekime iskomunicirate ako strah potraje. Ne držite ga u sebi. To je kao da okolo hodate s užarenim kamenom i uvjeravate druge da je s vama sve u redu.
Rane izvana vide svi, a one iznutra samo vi. Ne budite maćeha prema sebi i pomognite si s ljubavlju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!