Svaki roditelj bi za svoje dijete učinio sve samo da mu bude bolje i da što lakše ide kroz život. Neki roditelji se u tome trude na vrlo čudan način misleći da će djetetu pomoći ako umjesto njega učine sve. Tu krene sve po zlu…
Postoje roditelji koji svoje dijete podučavaju i pripremaju za život tako da mu:
- dozvoljavaju da pogriješi i na tim greškama uči
- oni su tu da potiču dijete na još i još novih pokušaja sve dok se dijete stekne praksu
- tetoše bolne rane i vidaju ih ali i dalje potiču na nove procese
- čuvaju djetetu leđa a da dijete to ni ne zna ili ne osjeti
- tu su kad god zatreba ali ako ne treba ne petljaju se
- dozvoljavaju djetetu da najprije stekne vlastita iskustva a tek onda ako dijete traži, pomažu u realizaciji
- prebacuju odgovornost na leđa djeteta i uče ga kako da preuzima odgovornost
- uče samostalnosti
A postoje i oni drugi roditelji koji:
- čine sve umjesto djeteta
- štite ga od frustracija
- zaštićuju od svega
- ne dozvoljavaju da dijete pogriješi
- stvaraju djetetu ovisnost o njima u svemu što radi
- preuzimaju odgovornost na svoja roditeljska leđa umjesto na leđa djeteta
Svaki roditelj bi trebao biti svjestan da je njegova uloga da pripremi dijete za život a ne da ga zaštiti od života. Život nam u svakom danu priprema različite iznenadne situacije i ako kao roditelji ne pripremimo dijete da se nauči nositi sa stresom, prije ili kasnije će se morati suočiti s time. Neće dijete vječno ostati zaštićeno u krilu roditelja.
Istraživanja nam pokazuju da roditelji koji uče djecu odgovornosti i samostalnosti da se takva djeca lakše nose sa životnim nedaćama te se bolje suočavaju s njima.
U praksi bi to značilo da nije poanta da vaše dijete nikada ne dobije jedinicu u školi već da mu dozvolite da je dobije što prije i naučite ga nositi se s njome, osjetiti tu vrstu frustracije i nakon toga se pokrenuti i riješiti nešto po tom pitanju, naučiti i steći hrabrosti da se ispravi ta negativna ocjena.
Ima djece koja sebi ne bi nikada to dozvolila no pitanje je čija očekivanja ona ispunjavaju i kako će kasnije podnijeti poraz, naročito ako ih zadesi u pubertetu.
Zato je dobro da neke situacije dopustite djetetu kako bi lakše ustajalo. Naravno, vi kao roditelji trebate poticati dijete da se izvuče iz te situacije ali to ne znači da mu ne smijete dozvoliti je kao životno iskustvo.
Kako radim u školi, sve više nailazim na roditelje koji dolaze intervenirati umjesto djeteta iako je dijete svaki dan u prilici pitati učitelja/učiteljicu ono što ga muči. Ako ima strah ili nelagodu, na roditelju je da ga potiče da to svakako napravi jer će taj strah od autoriteta prenijeti na odraslo doba, a tko će onda s odraslom osobom ići kod šefa na razgovor. Shvaćate poantu?
Nije poanta djetetu otežavati život već mu olakšati, a ima roditelja koji u najboljoj namjeri to rade pogrešno zaštićujući dijete i ne pripremajući ga za život već će doći trenutak kada će se ono slomiti a vama neće biti jasno zbog čega jer ste učinili baš sve da ga zaštitite.
Poanta je pripremiti dijete za život, postepeno, iz dana u dan, dozvoliti mu iskustva, udarce i padove u skladu s dobi a vi kao roditelji budite tu, zavidajte rane i pustite dijete da dalje uči. Znam da nije lako pronaći balans ali sigurna sam da će vam iskustvo pomoći u tome a ako pak ne znate kako, javite se za individualno savjetovanje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.