Budi dobar!
Ti si jako dobro dijete!
Moje dijete je dobro dijete!
Sva sreća da imam dobro dijete!
Takve i slične rečenice možete čuti iz usta roditelja kada se priča o tome kakvo je njihovo dijete.
Što točno znači ‘dobro dijete’? Što se skriva iza tih riječi?
Jeste li se ikada pitali zna li vaše dijete kakvo je kada je dobro? Što točno treba raditi da bi bilo dobro?
Jesu li vama vaši roditelji govorili da trebate biti dobro dijete? Jeste li bili dobri? Do koje granice dobri? Jeste li mogli sebi objasniti što znači biti dobar? Kada si dobar a kada to nisi?
Ne mislite li da je to postala floskula ili ispraznica, riječ koja više nema nikakvog smisla, formalan izraz kojim obavljamo svoj dio roditeljske dužnosti bez da ikome išta poručujemo, a najmanje djetetu?
Jesi li dobar kada se ponašaš kao svi drugi? Ili si dobar kada se ne ponašaš kao drugi? Jesi li dobar kada mirno sjediš na mjestu ili kada uživaš u trenucima? Jesi li dobar kada pojedeš i popiješ više i guštaš si s veseljem ili kada glumiš pred drugima da ti je dobro tako kako jest? Moraš li biti dobar prema sebi ili prema drugima? Ako si dobar prema sebi onda je to možda na štetu drugih, a ako si dobar prema drugima onda je to možda na tvoju štetu.
Na što se točno misli da trebaš biti dobar?
Po čijim mjerilima se mjeri koliko si i jesi li dobar? Tko bi trebao izmjeriti količinu dobrote? Prema kome – sebi, drugima?
Ne mislite da je uputa sama po sebi potpuno zbunjujuća i besmislena ili čak možda dvosmislena?
Umjesto ove dvosmislene poruke ne bi li bilo bolje da damo djetetu konkretnu uputu ili da sjednemo s njime i objasnimo mu očekivanja koja imamo od njega.
Što smo precizniji u davanju uputa djetetu, to je veća vjerojatnost da će nas dijete poslušati jer točno zna što treba a što ne treba činiti.
Ako smo dvosmisleni u dijeljenju uputa onda dajemo djetetu mogućnost čitanja među redcima i samim time priliku da napravi po svome što ne mora značiti loše.
Dakle, što tražimo, to ćemo i dobiti. Koliko energije uložimo u objašnjenje očekivanja ponašanja djeteta, toliko je veća vjerojatnost da će dijete naučiti kakvo ponašanje očekujemo od njega. Možda će se u tom trenutku pobuniti pa ćemo barem čuti u kojem smjeru dijete razmišlja.
Davanjem dvosmislenih uputa nećemo apsolutno ništa postići niti educirati.
Koliko dajemo, toliko i dobijemo. Kako dajemo, tako i dobivamo.
Stoga, promislite najprije kakvo ponašanje od djeteta očekujete, što biste voljeli da dijete (ne) radi i onda formulirajte i recite djetetu.
Uzmite vremena za takav razgovor a ne da mu na vratima kada ono mora izaći, s nogu dajete dvosmislene upute.
Odgoj se ne radi s nogu. Roditeljstvo nije posao za usput. Edukacija o ponašanju i očekivanjima nije nešto što odrađujemo jer moramo.
Što ozbiljnije shvatite svoju roditeljsku dužnost i napravite je s puno ljubavi i strpljenja, to ćete bolje rezultate imati.
Koliko vremena posvećujete poslu?
Nije li dijete vaš najvažniji posao na svijetu?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!