Ovih dana imam priliku biti u kampu bez struje, internet je samo na dva-tri mjesta u kampu, nema TV-a. Znači samo more, sunce, priroda, ljudi oko tebe i zrikavci.
Što ti preostaje?
Razgovor.
Zamislite, ovdje djeca razgovaraju s roditeljima. Doslovno razgovaraju. Nema deranja jer su bungalovi poprilično blizu. Hoćeš-nećeš moraš biti pristojan.
Pitam se ili tu dolaze takvi ljudi s takvom djecom ili ovdje postaju takvi.
Odgovor se nameće sam. Ne možeš glumiti. Moraš takav biti.
Stoga shvatiš što je najvažnije u odnosu roditelj-dijete.
- Fokus na dijete (a ne na tehniku ili gadgete).
- Razgovorom se sve rješava.
- Povratak prirodi barem s vremena na vrijeme nas balansira i vraća u ravnotežu, otpušta stres.
- Djeca su ovdje sigurna, snalaze se sami, sami serviraju sebi hranu, uzimaju onoliko koliko mogu pojesti. Nema roditelja koji će trčati za njim i servirati mu u tanjur koliko roditelj misli da bi dijete trebalo pojesti.
- Dijete preuzima odgovornost za sebe.
- Djeca hodaju bosa, trče, skaču, druže se s drugom djecom.
- Orijentiraju se i vježbaju snalažljivost u kampu.
- Čekaju strpljivo u redu u sanitarnim čvorovima, bez mobitela u rukama.
Roditeljska briga kojom sve serviramo djetetu na pladnju je zabluda. Smatramo da je dijete nesposobno odlučivati samo za sebe i na taj način on to i postaje. Što više odgovornosti prebacujemo na djetetova leđa, pri tome mislim da aktivnosti prilagodimo dobi, to će dijete biti ponosnije, zdravije rasti i razvijati se, a vi biti zadovoljniji i više hvaliti dijete. I tako je krug zatvoren.
Sve ovo sad ne znači da morate dijete odvesti u kamp.
Ovo vam pišem samo da razmislite kud nas je odvela prezaštićenost, serviranje na pladnju, činjenje umjesto djeteta.
Nikad nije kasno da nešto promijenite. Bolje prije nego kasnije.
Naravno da je teže kad su navike već formirane, ali ako je dijete još dijete, može ih mijenjati. Odrasli ih teže mijenjaju ali i oni to mogu kad ih bolest ili život prisile. Ne trebamo čekati najgore.
Možemo nešto učiniti za sebe i dijete kad još ima vremena.
Ako pak imate malo dijete, onda ste sretnik jer od početka možete početi djelovati pravilno.
Uvedite barem jedan dan bez tehnike u cijeloj obitelji, provedite barem jedan dan tjedno ili mjesečno u prirodi, bez tehnike, bez selfija, samo razgovarajući i družeći se. Uvedite obavezno jednu večer društvenih igara u obitelji u kojoj sudjeluju svi članovi obitelji. Kad god možete, priuštite svima boso hodanje ili trčanje, vježbanje ili otiđite u parkić.
Umjesto da gledate TV svaku večer, čitajte zajedno, nabavite poučne priče za djecu ili odrasle i uvedite zajedničko čitanje i analizu pričice. Iznenadit će vas način na koji vaše dijete razmišlja a vi o tome pojma niste imali.
Ako možete organizirati zajednički odlazak u shoping centar onda možete i ovakvo nešto za bolju dobrobit vaših međusobnih odnosa i komunikacije.
Moderno doba preuzima svoje, ali o nama ovisi koliko ćemo dozvoliti da mu služimo ili ćemo učiniti nešto za sebe, svoju obitelj i bolje odnose.
To je nešto što će se svakako s vremenom pokazati nešto najbolje što ćete učiniti za obitelj.
To su uspomene kojih će se dijete rado sjećati.
Nastavte li ovim modernim tempom, čega će se vaše dijete sjećati iz djetinjstva? Filma, shoping centra, odjeće koju mu kupujete, selfija…čega?
Stvarajte zajedničke uspomene o kojima će dijete pričati svojoj djeci, na kojima će vam biti zahvalno kad odraste jer će isto to raditi sa svojom djecom, ali vodeći i vas sa sobom da ih stvarate zajedno.
Uspomene nisu hrpa fotki koje načinite mobitelom i koje nikada ne stignete ni pregledati. Ponekad se i izgube kad nam se pokvari mobitel.
Uspomene su zajednička sjećanja koja stvaramo s obitelji i o kojima će se pričati još godinama, prepričavati prijateljima, smijati se šaljivim situacijama.
Na takvim uspomenama će vam dijete biti zahvalno.
Počnite ih stvarati još danas.