Ne skači!
Pazi da ne padneš!
Nemoj to raditi!
Ne glupiraj se!
Ne bacaj to!
Ne ovo, ne ono, ne ovako, ne onako, ne ovamo, ne tamo, ne tako, ne i ne!!!
Piše mi polaznica mojih edukacija kako je na godišnjem i ne može više slušati na plaži majke koje odgajaju tako da stalno govore djeci što sve ne smiju, ne mogu, ne trebaju i ne rade.
Možda da nije prošla sve moje edukacije, ni ona sama ne bi ovo primjećivala u tolikoj mjeri.
Roditelji najčešće iz neznanja sami sebi stvaraju probleme ne shvaćajući da ih do rješenje dijeli samo znanje i edukacija o tome što nikako ne smiju raditi jer dijete to pogrešno shvaća.
Tako je i s riječcom ‘ne’.
Time što djetetu govorimo što sve ne smije raditi i kamo sve ne smije ići, to ne znači da dijete zna što treba. Ono samo zna što ne treba i što ne smije.
Što onda radi?
Ispipava teren!
Istražuje što sve ne smije!
Dijete kojem roditelj neprestano govori ‘ne’ trudi se istražiti što sve ne smije i kuda sve ne smije ići. Tako roditelj stalno stječe dojam da dijete namjerno radi gluposti i namjerno dira stvari koje ne smije, te tako pojačava ton pri uporabi ‘ne’ a dijete još više to radi.
Pitate se zašto?
Provocira li dijete namjerno?
Ne, nikako!
Samo ne zna točno što sve smije a vi mu to ne govorite, pa onda ide sistemom eliminacije otkriti što sve ne smije kako bi mu ono na što ne reagirate (možda zato što niste vidjeli kad je to dijete radilo) bio znak da to smije.
Takvim načinom odgajanja djeteta dijete ima fokus na onome što ne smije pa katkada privlači pažnju roditelja. Naročito ako ga roditelj satima ne primjećuje ili ne obraća pažnju na njega, tada dijete priđe onome što ne smije i evo, roditelj je već usmjerio pažnju na dijete. Ono samo želi vas i vašu pažnju. Vašim uputama je uspjelo doći do toga kako da je privuče.
Ovo je duplo duži i naporniji put odgoja djeteta, no pošto se većina roditelja ne želi educirati na tom polju onda uče dužim putem.
Kraći put bi bio da izbacite ‘ne’ iz odgoja i počnete djetetu govoriti što sve smije i kao smije to raditi. Time bi dijete odmah otkrilo što smije i imalo fokus na tome.
Pri tome je vrlo važno da što više objašnjavate zbog čega je nešto takvo kakvo je kako bi dijete dobilo detaljne upute i shvaćalo pozadinu nečeg.
Znači, umjesto da kažemo djetetu „Ne skači po krevetu!“ reći ćemo da smije skakati vani po trampolinu ili mu odrediti mjesto gdje smije u domu skakati. Uz to ćemo mu objasniti zbog čega je opasno skakati po krevetu ako je to doista tako. Pazite da pričate istinu a ne smišljate laži jer dijete neće to raditi samo jednom nego bar nekoliko puta isprobavati pa je važno da svaki put imate istu priču. Inače se zapetljate u laž, a time dijete gubi povjerenje u vas i počinje vas ‘sto puta’ pitati nešto. Otud i uzrok toga da toliko zapitkuju za istu stvar ili aktivnost.
Još je jedan veliki razlog zašto ‘ne’ nije poželjan u odgoju a to je istraživanje da naš mozak ne čuje ‘ne’ nego ono što dolazi iza ‘ne’ i zato djeca čine baš ono što ste im rekli da ne bi trebali činiti.
Tako kad vi djetetu kažete „Ne skači!“ ono čuje „Skači!“ i čini baš to što vi ne želite.
Zato je za dijete bolje da mu dajete upute što i kako točno treba činiti. O tome više govorim na svojim predavanjima o kojima možete više čitati na mojoj web stranici.
Od jeseni počinje i online Škola za roditelje u kojoj možete naučiti ovakve i još puno korisnih savjeta vezanih uz odgoj vašeg djeteta.
Možete napraviti mali eksperiment i narednih tjedan dana ne koristiti ‘ne’ u komunikaciji s djetetom. Snađite se tako da dajete upute bez te riječce. Promatrajte reakciju djeteta i koliko je njemu puno lakše kada dobije uputu što točno treba činiti.
Primijetit ćete i koliko često ste pribjegavali korištenju ‘ne’ a i tome koliko je teško zapravo odgovoriti na to što točno želimo i očekujemo od djeteta. Zato na edukacijama radim s grupom roditelja gdje međusobno možete shvatiti da nemate samo vi taj problem nego ga imaju i drugi.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!