Što kada roditelj sve zna, ali i dalje radi iste greške s djetetom?
Koliko puta se dogodi da radite nešto dobro za dijete, izgleda da je sve u redu, zadovoljno dijete a i vi, a na kraju ispada da na duže staze to nije bilo dobro?
Uhvatite li sebe da čujete iste rečenice koje su vama roditelji govorili, a išle su vam još tada na živce, no na neki način sad ih i vi koristite?
Koliko puta sami sebi naredite da više nećete popuštati djetetu, a onda se uhvatite da opet to radite?
Dogovorili ste se s partnerom da ćete ujednačeno odgajati i onda se nađete u situaciji da pred djetetom upadate jedno drugome u metode odgoja i radite suprotno od dogovora?
Pronalazite li se u ovome?
Kako to da nam je teško mijenjati svoje postupke, ponašanje i metode iako se pokazuje da radimo protiv djeteta i sebe i nije dobro tako?
Što činiti i kako se popraviti?
Važno je znati da postoji razlika između teorijskog znanja koje posjedujemo i onog praktičnog kada smo spremni napraviti promjenu. To dolazi tek kada nam je voda do grla ili pak je situacija nepodnošljiva. Znači, kad je frka.
Može i mirnim putem, no to pak onda znači da ste dobili neke spoznaje i znanja koja su vam osvijestila pogrešne postupke. Dobili ste i nove metode pa isprobavate na nov način i dobivate potvrdu da je dobro te vam je to motivacija za nastavak.
Oba načina učenja su dobra, ovisno koji smo karakter osobe.
Neki uče na svojim učinjenim greškama, a neki uče educirajući se i primjenjujući nova znanja kako ne bi tek učinili pogrešku.
Ima i onih koji puštaju da se sve dešava kako god bude, čekajući rezultate, ne čineći baš ništa. I tako nekada ispada dobro, a nekada loše, no to je vaš izbor i vaš put.
Koji ste vi?
Učite li na greškama, ili s predostrožnošću i namjerom da ispadne bolje ili pak puštate da bude kako bude?
Svatko od nas ima svoj način djelovanja i teško je iz toga van jer je to dio naše osobnosti.
Čak i kada nam netko drugi da teoriju, postoji mjesto i vrijeme kada ćemo je mi primijeniti u životu. To je onda kada sami odlučimo i činimo korake. Nitko nas drugi ne može prisiliti da činimo zbog nekog drugog ako sami nismo spremni.
Sve što u životu znate, naučili ste jednom prije. Zato je važno da sebi dozvolite učiti i na polju roditeljstva. Možda i nećete isti čas primjenjivati sve što čujete i činit će vam se da nešto od toga već znate, a nešto je novo, no u određenom dijelu života će vam se situacija posložiti te ćete imati znanja za primjenu i znati kako djelovati. Ili pak ćete primejnjivati kako se ne bi dogodila greška. Ili ništa od toga.
Najgore što možete učiniti je neprestano govoriti „Znam, znam! Sve ja to znam! Meni to ne treba!“ jer su te riječi poput štita kojim ne dopuštate znanju da dopire do vas.
Svatko tko se bavi nečime u životu ima više znanja s tog područja od vas. I ako vam uđe u život, znak je da je vrijeme da to čujete, iz nekog razloga. Možda vam neće sad i odmah zatrebati, ali jednom zasigurno hoće.
Takvim stavom ostajete otvoreni za učenje i primanje znanja.
Ako imate stav „Znam, znam!“ kao da ste podigli štit i ne želite čuti a niti će sva ta znanja dopirati do vas.
Nitko se u životu nije rodio a da zna baš sve o svemu. Koliko puta se dogodi da neka znanja slušate i više puta u životu, a u praksi ih još i dan-danas ne primjenjujete?
Ako ste pušač, sigurno znate svu teoriju zbog čega je pušenje štetno, no svejedno i dalje pušite.
Ili…svi znamo koje namirnice nisu zdrave za jedenje, no svejedno ih konzumiramo.
Znanje ne znači nužno i primjenu u životu. Neka znanja trebaju sazreti u nama, trebaju se poklopiti sve okolnosti.
Što ste sve u životu naučili? Koliko toga ste svladali i u tom trenutku vam nije trebalo, ali u nekom kasnijem je dobro došlo?
Stoga, kada čujete sebe da govorite „Znam, znam!“ nečemu što vam je ušlo u život, a vi to ne želite prigrliti, to vam je kao da ste nekom zalupili vrata pred nosom.
A kome ste u stvari zatvorili mogućnost da nauči? Sami sebi!
Ništa nam se u životu ne događa slučajno pa i to da nam neka znanja dolaze kao odgovor na naše molbe.
Najbolji simptom toga da nešto znate je da to isto već i primjenjujete u životu i da vam je dobro. Ako to nije tako, znači da samo mislite da znate jer imate teoriju s kojom ništa ne činite. U Međimurju imamo izreku „Misliti je dreka znati.“ koja nam govori da mi samo mislimo da znamo no sve dok ne činimo, to nije znanje.
Zašto vam pišem o ovome?
Mnogi me roditelji kontaktiraju u vezi djece i krenu razgovor s time da oni to sve znaju, ALI…život priča drugu priču. To ipak samo znači da još ne znamo i da nam treba još znanja. Ne zatvarajte se za još i još i još jer tek kada krene primjena, onda je to to.
Čitajte, raspitujte se, educirajte se, prihvaćajte savjete drugih i provjerite koliko su vam korisni za život, isprobavajte…jer život je igra u kojoj učiš svaki dan i primjenjuješ naučeno, a ne gomilaš zalihu zimnice kojoj ističe rok trajanja jer je nisi koristio.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!