Sve je u redu dok nas život ne stisne i dok ne nastanu neki problemi.
Tek tada se vidi koliko smo sposobni i spremni činiti za dijete.
Mnogi roditelji kažu da nikada nisu imali problema s djetetom sve do puberteta. Nije im jasno kako se tako dobro i divno dijete može pretvoriti u stranca preko noći.
Postavlja se pitanje je li i do tada bilo sve u redu ili smo se samo zavaravali.
Djeca kojoj se od malih nogu posvećujete, bavite se njima, pokazujete interes za ono što ih zanima, pomažete kad treba, podržavate u njihovim idejama, tu ste kad vas trebaju, puuunooo razgovarate kad god se ukaže prilika…takva djeca se neće promijeniti preko noći. Takva djeca znaju kome se obratiti kad zapne. Oni su već naučili i stekli naviku obraćanja roditeljima u svim situacijama, bez obzira na sve. Oni znaju da ih roditelji neće osuđivati već će im pružiti podršku.
Ako ste takav roditelj kojem dijete prilazi i govori sve, ali baš sve, roditelj s kojim dijete može podijeliti i ružne i dobre situacije, znači da ima veliko povjerenje u vas i možete mirno spavati. No, nemojte stati nego nastavite i dalje graditi takav odnos.
Djeca koja ne razgovaraju sa svojim roditeljima, procesuiraju što će im reći, govore puno ali ne i ono što je važno i od povjerenja, djeca koja roditeljima sa zadrškom govore o sebi i svojem životu su male tempirane bombe.
Ako o svojem djetetu više saznate od drugih ljudi nego od svojeg rođenog, počnite nešto mijenjati u svojem odnosu. Negdje je došlo do prekida veze i treba sanirati štetu.
Svjesna sam da postoje povučenija, zatvorenija i manje pričljiva djeca.
No, oni mogu takvi biti prema drugima, a vi kao roditelj NE SMIJETE dozvoliti da budu prema vama takvi. Takva djeca moraju nekome reći što ih muči. Imaju potrebu da iskomuniciraju svoje probleme, ali kako nitko ne dopire do njih, ne čine to.
Vi kao roditelji ne očekujte od drugih da rade VAŠ posao.
Vaš je zadatak doprijeti do djeteta, kako god znate. Ako ne umijete sami, potražite pomoć. Ima onih koji znaju i rado će vam pomoći.
Nemojte se tješiti riječima „On je takav“, „Moje dijete je zatvorenije“, „Mi nemamo takav odnos“ i slično.
Ako nemate takav odnos, vaša je dužnost da stvorite odnos povjerenja. Promijenite svoj stav. Nemojte čekati eksploziju tempirane bombe. Ono što dijete proživljava, ljubav koju treba, potrebu za prihvaćanjem koju ima, potrebu da kaže nekome tko će ga razumijeti, ono mora to s nekim podijeliti.
Ako neće s vama, tada će ulaskom u pubertet sa svojim vršnjacima. Nekome mora! No, ako vršnjaci imaju više razumijevanja za vaše dijete od vas samih, ja bih se kao roditelj zabrinula.
Vi ste sebe zavaravali da je dijete zatvorenije, a zapravo u odnosu s vršnjacima to nije. Je li onda zatvoreniji tip ili vi niste osoba od povjerenja ako se dijete pita?
Najčešće nije problem u djetetu nego u roditelju koji nema vremena za dijete, koji izbjegava vršiti svoju roditeljsku dužnost, roditelju koji bježi od svoje odgovornosti, roditelju koji smatra da su svi drugi dužni odgajati njegovo dijete osim njega, roditelju koji ima uvjerenja stečena još od svojih roditelja da je on „ispao“ sasvim dobar pa će tako i njegovo dijete ispasti u redu bez imalo truda, roditelju koji na listi prioriteta ima sve drugo a negdje pri sredini mu je dijete.
Dragi roditelji, ako želite uspjeti u nekom poslu, morate ulagati vremena i truda, investirati svoje potencijale i raspitivati se kako su drugi uspjeli da i vama krene u biznisu. I nikako ne smijete stati i zapustiti se jer tada rezultati posla kreću prema dolje.
Zašto mislite da u odnos vas i vašeg djeteta ne trebate investirati svoje vrijeme, trud, zalaganje, raspitivati se ako zapne, iznova i iznova pokušavati doprijeti do djeteta i NIKADA ne odustati i dići ruke od svojeg rođenog?!
Kada jednog dana tempirana bomba eksplodira, kada se jednog dana probudite i više ne prepoznajete svoje dijete, ako živite pod krovom s djetetom koje ne razumijete i ne shvaćate, tada slobodno prebacite odgovornost na svoja leđa jer niste bili svjesni puknuća veze i niste ništa poduzeli da popravite tu vezu.
Još uvijek možete i još uvijek stignete.
Dijete može ponovno vjerovati u vas.
Dijete ionako čeka da vi kao roditelj učinite prvi korak.
Dijete je mudro i zna da je to vaš dio kolača. Ono čeka.
Ne čekajte i vi…da ne bi bilo prekasno.