Tko me prati zna da se educiram u Beogradu kod Slavice Squire na njenoj Akademiji. Trenutno sam polaznica NLP Mastera i prošli put smo učili o metaprogramima.
Otvorila mi se sasvim nova perspektiva koja mi je opet potvrdila da trebamo učiti dok smo živi jer je znanje poput mača koji reže tamu i ostavlja trag svjetla iza sebe.
Baš to se i meni dogodilo od tada. Raspetljavam dio sebe koji nisam razumjela ni shvaćala.
Znate onaj osjećaj kada vam netko kaže da imate slijepo crijevo i da je dio vas a vi nemate pojma za što vam je to korisno, koja mu je namjena i svrha?! Živite s time i funkcionirate ali nemate pojma kako to iskoristiti u svojem životu.
Baš to sam ja shvatila s metaprogramima.
Što su uopće metaprogrami?
To su nesvjesni procesi koji upravljaju našim ponašanjem. Svatko ih od nas ima. Dapače, veći dio našeg života je nesvjestan a tek jedan manji dio svjestan. Tako da mi tog nesvjesnog imamo o ho hooo. Nismo ni svjesni je l’ nam to nesvjesno korisno ili nekorisno.
Što ako bismo taj dio mogli mudrije iskoristiti za svoj život?
Zar to ne bi bilo lijepo?
O tome se i radi. Naučila sam o svojem nesvjesnom dijelu i sad su mi se kockice posložile…opet.
Od malih nogu sam kontraš. Nisam ni znala da je to jedna vrsta metaprograma.
Ono što sam primjećivala je da ne želim biti poput drugih.
Kada bi se u nekoj skupini svi složili s nečim, ja sam unutar sebe kovala plan kako to ne mora biti tako, kako sigurno postoji i druga strana i tražila to nešto suprotno koje bi bilo drugo rješenje. Kako sam odrastala u sustavu koji takve kao ja nije volio, naučila sam ne glasno izgovoriti svoje misli no to ne znači da ih nisam imala. Procesuirala sam ih unutar sebe. I tražila drugo rješenje. I našla bih ga. Preuporna sam da ga ne nađem.
Karakterno sam ostala kontraš, ali se i dalje ne usuđujem uvijek glasno izgovoriti ono što mislim. Zadržavam svoj mir i ne upuštam se u rasprave s drugima. S godinama sam mudrija. Nije meni stalo do gubljenja energije u rasprave s drugima. Više mi je do drugog rješenja i to meni predstavlja gušt.
Čemu me ovo podučilo? Koje spoznaje mi je donijelo?
Kako sam edukatorica a i radim s djecom u školi, gotovo u svakoj generaciji se nađu takva djeca. Oni su obično „trn u peti“ većini kolega, no ne i meni. Oni meni pomažu da gledam tamo gdje sama ne bih. Učim drugu djecu da iskoriste mišljenje takve djece i da im proširuju perspektivu. Ne kritiziram drugačije i ne bunim se protiv njih. Oni su moji saveznici koji meni pomažu da sebe obogatim a time obogaćuju i sve nas unutar neke zajednice.
To je potpuna promjena u odnosu na mene učiteljicu u prvim godinama rada kada bih ušutkavala drugačije, kada bih tjerala da postanu kao drugi, kada bih se potrudila verbalno im razbiti iluzije o tim njihovim koncepcijama. No, kako je to mene bogatilo kao osobu? – Nikako! Baš nikako!
Takvim stavom samo gubim jer drljam po svome i ne proširujem vidike. Ubijam to dijete u pojam jer ipak sam mu ja autoritet i s vremenom bi me poslušalo. Šteta! S vremenom bi i ta osoba prestala glasno iznositi svoje mišljenje i pretvorila se u poslušnika. Tako čak ni društvo ne dobiva ništa. Svi gubimo na tome.
Ono što je potrebno u toj situaciji je naučiti dijete da svoje mišljenje iznosi na pristojan način. Sve dugo mu je dozvoljeno.
U školama se sve više uvodi inkluzija djece s poteškoćama u razvoju, no ne radi se na tome da se i djeca koja misle drugačije više ne ušutkuju.
Neka se i njih nauči slušati.
Neka se i njihov glas poštuje.
Neka se i njih prihvati kao osobe koje će mijenjati svijet i društvo poslušnika pretvoriti u društvo ljudi koji misle svojom glavom.
Po meni su to vrlo hrabri ljudi koji se s malo godina usude ono što se neki stariji ne usude. Svijet treba njihov glas. Ostali učenici trebaju barem jednog takvog koji će se usuditi glasno izreći ono što neki od njih misle a ne usude se.
Kolege učitelji trebaju prihvatiti takvu djecu i uzeti u obzir njihovu stranu priče, njihovu perspektivu i njihovu hrabrost. Takve treba poticati da se i dalje usude. Treba ih naučiti da se bore za svoje stavove, naravno na pristojan način, no neka nastavljaju biti takvi.
Došlo je vrijeme kada nam baš takvi trebaju za veće promjene u društvu inače ćemo i dalje ostati društvo poslušnika.
Nedavno sam čula neki podatak da u nekim zemljama Europe kada poskupi gorivo, ljudi odmah izlaze na ceste. Kod nas u Hrvatskoj, ljudi na to uopće ni ne reagiraju.
I zato nama u društvu trebaju kontraši više no ikada.
Baš takvi će nas spasiti od življenja života u nesvjesnom izdanju. Uz njih ćemo čuti, reagirati pa i osvijestiti ono što sami ne bi nikada.
Imate li takvo dijete, potičite ga da misli i govori na glas svoje misli.
Imate li takvu prijateljicu, potičite je neka bude još i glasnija…i za vas.
Ako ste učitelj/ica i imate takve učenike, potičite ih da budu još i glasniji i moćniji u izražavanju svojeg mišljenja.
Potičite i motivirajte – nek se čuje i taj tihi kontra glas!
Svijet takve treba! Više no ikada!