Koliko često govorite svojem djetetu da je dooobro to što je učinilo, ali da je učinilo još ovo i još ono, ili da je na drugačiji način (čitaj: vaš način), ili da je probao ovako ili onako…onda bi to bilo to.
Što mu time poručujete?
Ti ne znaš kao ja ili kao drugi. Ja to bolje radim. Nikad nećeš biti dovoljno dobar kao ja.
Kad vas netko tako nekoliko puta ‘ubije u pojam’ svojim komentarima, izgubite volju da se trudite biti kao on jer ste vi kao vi, a on to ne može prihvatiti.
I tko tu sad ima problem?
Tko je taj tko se ne prihvaća drugog kakav on jest?
Ne prihvaća u smislu da shvaća da pred vama stoji netko tko nije kao vi, ali ima svoje mane i vrline i s vremenom će poraditi na njima sam.
Naravno da roditelj mora usmjeravati dijete. Na kraju krajeva, to je i dužnost roditelja, ali način na koji to radimo najčešće „ubija u pojam“ dijete.
Tko ne zna pravilno pohvaliti kad se nešto učini?
Pohvaliti u smislu da primijetimo ono što je učinjeno, da pitamo kako i zašto je tako učinjeno i možda čujemo i drugu stranu priče za koju nismo ni znali.
I da tada cijenimo trud, vrijeme i napredak koji su učinjeni jer je to motivator za daljnji trud.
Tko još uvijek nije shvatio koliko je zahvalnost bitna?
Zahvalnost u smislu da cijeniš nečiji trud i način na koji je učinio. Zahvalnost u smislu da si sretan što ti je uopće netko htio pomoći i priskočiti u pomoć. Zahvalnost u smislu da imaš nekog tko ti pomaže jer netko nema ni to. Zahvalnost u smislu da to nisi morao ti sam jer je to učinio netko drugi umjesto tebe.
Tko ne voli i ne cijeni sebe, ne voli ni druge, pa makar to bilo vlastito dijete.
Ako ste neprestano nezadovoljni ljudima oko sebe, zapitajte se zašto. Kako to da su ti isti drugi nekim drugima dobri, a vama nisu? Je li doista problem u njima ili ključ leži u nama?
Odličan način da imate samokontrolu nad time je da dobro slušate sebe kad nešto govorite drugima.
Primjer, kad korigiraš i ispravljaš dijete i pritom održiš cijelo predavanje ili ‘prodiku’, tada pri izgovoru svojih riječi SLUŠAJ što izgovaraš. Sve što govoriš, govoriš o sebi samome.
Zapravo, kad govorimo drugima, mi govorimo O SEBI, ali toga nismo ni svjesni.
Idealno je ako imate djecu jer svaka vaša prodika djeci je govor upućen sebi. Govor u kojem svoje nezadovoljstvo preslikavate na njih, a u stvari je upućeno vama.
Kad jednom to shvatite, osjećat ćete mir i olakšanje. Zašto?
Zato jer čim shvatiš poantu svojeg govora, preslikaš ga na sebe, uočiš ono što imaš u sebi, prihvaćaš to i tada kreće promjena. Promjena na bolje.
Promjena u smislu da prihvatiš sebe i zavoliš se takvim kakav jesi.
To je kao domino efekt jer ćeš prihvaćanjem sebe, prihvatiti i svoje dijete i sve što je ono pokušalo učiniti za tebe dok si ti bio nezadovoljan time što ono čini za tebe a u stvari je to nezadovoljstvo bilo nezadovoljstvo samim sobom.
Nadam se da shvaćate.
Dakle, slušajte sebe dok držite prodike.
Jedino tako ćete uspjeti biti zadovoljni onime što drugi čine i načinima kako to čine jer se trude dati najbolje od sebe.
I da, uvijek može bolje, ali hvala za to što je učinjeno.
I mi možemo bolje ali i najbolje ali smo učinili sve najbolje što smo znali u određenom trenutku. Tako i dijete.
Čim to shvatite, naučite biti zahvalni, naučite prihvaćati druge, naučite prihvaćati sebe, naučite da postoji prostor za poboljšanje.
I na kraju, naučite biti zadovoljni.