Jeste li kada naišli na odraslu osobu koja vas prilikom obraćanja ne gleda u oči? Primjećujete kao da joj je nelagodno ili se osjeća vrlo nesigurno u razgovoru s vama.
Upravo tako se i osjeća.
Ljudi koji ne gledaju druge u oči imaju prije svega problem s povjerenjem u sebe i osobnom nesigurnošću. Ne mora nužno značiti da su neiskreni jer je više razloga zbog čega to čine.
Ono što je važno znati pri odgajanju svojeg djeteta je da taj dio odgoja ne podrazumijevamo jer postoje različiti tipovi djece, nekima je gledanje u oči prirodno a nekima nije.
Djeca vizualci doživljavaju i uče o ovom svijetu kroz vidne doživljaje. Oni će prirodno tražiti povezanost s očima. Možda čak uhvatiti roditelju glavu ručicama i okrenuti je tako da vas gledaju u oči kada razgovarate.
Dok djeca auditivci to neće činiti. Oni svijet doživljavaju slušnim doživljajima te im je prirodnije da načule uši, što znači da će okrenuti pogled u stranu kako bi se bolje usredotočili na ono što im pričate. Ovdje se ne radi o nesigurnosti već o nemogućnosti koncentriranja i razmišljanja u isto vrijeme kad bi se trebali povezivati očima. Njima je to previše aktivnosti u isto vrijeme jer ne mogu raditi multitasking.
Imamo i druge razloge zbog kojih djeca ne gledaju druge u oči. Možda se radi o nekom traumatskom iskustvu zbog kojeg osjećaju nesigurnost, ili pak se radi o nekim razvojnim poteškoćama, a možda se radi o osobama s autizmom ili nekim drugim neurološkim problemima.
Za sve to ipak trebamo imati razumijevanja. No, usprkos tome dobro je dijete navikavati da se gledate u oči jer dolazi do povezivanja što opet ima za posljedicu nekoliko divnih stavki.
Razmjena emocija
Oči otkrivaju osjećaje druge osobe te se lakše povežemo prepoznavajući je li osoba radosna ili tužna. To pomaže u izgradnji empatije. Kako je empatija vještina, gledanje u oči će osobi pomoći da radi na tome.
Stvaranje povjerenja
Ljudi koji održavaju kontakt očima djeluju povjerljivije, pouzdanije i iskrenije. Ostavljaju dojam da su prisutni i otvoreni za komunikaciju.
Povezivanje
Što je dulji kontakt očima između dvoje ljudi, to ej veća vjerojatnost da ćete se zbližiti, nasmijati pa čak i neverbalno razumjeti.
Vježbajte s djetetom što dulje gledanje u oči. Pomoći će vam da bez puno priče uspostavite neverbalni kontakt, da vas ono razumije iako niste ništa rekli.
Dolazi i do oslobađanja oksitocina, hormona povezanog s privrženošću.
Neverbalna komunikacija
Oči katkada govore više od riječi. Koliko puta dijete dođe iz vrtića ili škole, nije još ništa reklo ali vi u njegovom pogledu vidite kakav mu je bio dan – dobar ili loš. Kada ste na nastupu s djetetom, dijete traži taj vaš pogled ohrabrenja bez ijedne riječi. Tada nam ej jasna moć podrške samo pogledom.
Osjećaj da nas netko čuje i doživljava
Nerijetko nekome nešto govorimo a taj netko još nešto radi, tipka po mobitelu, gleda TV, kuha ili slično. Dijete se u tim situacijama ne osjeća povezano s vama. Možda čak i zna da ga ne slušate. Isto će on raditi i vama. Obavljat će svoje dok vi držite prodike. Tu nitko nikoga ne sluša, ne doživljava i pitanje je koliko čuje. Zato je važno da taj trenutak zastanete, povežete se pogledom i tek tada krenete priču.
Roditelji koji nemaju previše vremena, žive stresno i s previše obaveza, nemaju vremena povezivati se s djetetom gledajući se u oči. Bliskost nije toliko jaka kao kada si uzmete vremena, zaustavite sve i tih nekoliko minuta posvetite djetetu, potpuno prisutno, gledajući dijete u oči.
Kada to radite često, i samo dijete će to tražiti kako od vas, tako i od drugih s kojima želi bliske odnose. U suprotnom, ako dijete za nešto ne zna, ne može to ni razvijati u svojem životu.
Taj dio povezivanja s djetetom treba početi od vas. Pa čak i ako vam se čini da time gubite vrijeme jer ne možete u isto vrijeme raditi više stvari. Važno je jer sve ono čemu podučite dijete, verbalno ili neverbalno, dijete će jednog dana prema vama jednako.
Vjerujem da vam neće biti lijepo kada će se baviti svojim aktivnostima i reći da vi pričate a da vas on sluša. Ne činite nešto što bi vam se moglo obiti o glavu.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj