Kada se nešto dogodi, prvo što većina ljudi radi je da traži krivce.
Tražimo tko je kriv najčešće čak i bez razmišljanja zašto nam je u stvari krivac potreban.
U većini slučajeva ih nikada ne nađemo, u nekim slučajevima sumnjamo ali nismo sigurni a u nekim slučajevima saznamo tko je krivac ali krivac prođe nekažnjeno.
Zar je važno tko je kriv?
Otkuda ta potreba da nekog krivimo?
Odgovor je jednostavan – bijeg od vlastite odgovornosti.
Čim imamo mogućnost nekog okriviti, znači da mi sami nismo krivi za to, dakle, nismo ni odgovorni i lakše se diše.
Ovo je toliko ukorijenjeno u srž nas samih da roditelji od malih nogu tu naviku prenose na svoju djecu. Tako već manja djeca kad ih pitaš za osobnu odgovornost, krive braću, prijatelje, roditelje, nekog u blizini…
Pokušajte malo promatrati i (po)slušati druge kada govore o nečemu. Samo rijetki će priznati svoju grešku dok će većina automatski okriviti drugu osobu.
To ide toliko duboko da roditelji krive svoju djecu a djeca njih.
Najočitiji primjer je razvod braka gdje će jedan od roditelja okrivljavati drugog i obratno.
No, ovakvo ponašanje nije nastalo preko noći već se polako stjecalo od malih nogu.
Kako tome stati na kraj?
Odnosno, kako prekinuti lanac nasljeđa koji smo dobili od svojih roditelja, oni od svojih, oni opet od svojih i tako sve dalje i dublje?
Kako da naša djeca to ne rade?
Vrlo jednostavno!
Potrebno je osvijestiti osobnu odgovornost u vlastitom životu.
Svatko je od nas odgovoran za svoj život, za svoje postupke i aktivnosti.
Skrivanje iza kolektivne odgovornosti je također bijeg od osobne odgovornosti.
Preuzimanje odgovornosti nije teret kako pogrešno većina shvaća.
Biti odgovoran znači dobiti odgovor u određenoj situaciji, ako uzmemo kao polazište nas.
Rastavljanjem riječi odgovornost dobivamo ODGOVORnost. Dobivamo ključ cijele priče. Nudi nam se rješenje, odgovor. Nije ključ u okrivljavanju drugih nego u nama.
Postavljajući sebi ova pitanja:
Gdje smo mi u cijeloj priči, koja je naša uloga u toj priči, koji me je moj pogrešan stav doveo do ove situacije, kako sam sam sebe doveo u ovu situaciju, kako i na koji način se mogu izvući iz nje, što moram naučiti iz svega, što promijeniti, kako se ponašati da se i idući put ne dovedem u tu situaciju.
To vam, dragi moji znači preuzeti odgovornost! Upravo to!
Odgovore dobivate odmah ili u kratkom periodu, a i promjena nastupa brže jer uviđamo situaciju i mijenjamo se. Lakše je promijeniti sebe nego cijeli svijet.
Djelujete li ovako, dragi roditelji i s ovakvim stavom odgajat ćete djecu koja će prestati prenositi krivnju na druge i početi preuzimati odgovornost.
Sve postaje lakše.
Zašto nisi napisao zadaću? Zato što mi se nije dalo, a NE zato što učiteljica nije točno rekla što treba.
Zašto si zaboravio ponijeti knjige u školu? Zato što nisam dobro gledao u raspored sati a NE zato što mi ti mama nisi pomogla spremiti torbu.
Zašto si se potukao s bratom? Zato što mi je smetao a NE zato što je on prvi počeo.
Zašto si dobio jedinicu? Zato što nisam naučio, a NE zato što me učitelj pitao preteška pitanja ili zato jer me ti mama nisi htjela ispitivati gradivo.
Zašto nisi pospremio sobu? Zato što sam lijen i ne volim to raditi, a NE zato što si ti dosadna i svaki dan to tražiš od mene.
Zašto je došlo do razvoda? Zato što se ja nisam dovoljno potrudila ili se više nisam imala snage truditi, a NE zato što su krivi supružnik, svekrva ili dijete.
Zašto je dijete neodgojeno? Zato što mu se ne posvećujem dovoljno a NE zato što ga baka „kvari“ ili zato što je dijete takvo.
Vježbajte pravilan stav u ovakvim i sličnim situacijama polazeći od sebe i svoje greške prebacivajući odgovornost na sebe a NE na druge.
Znači, sebe stavljamo u centar. Sami smo krivi za sve.
Tako uviđamo da je problem u nama i spremni smo ga početi rješavati, mijenjati se na bolje i manje griješiti.
Prebacivanjem odgovornosti na druge, niječemo svoj problem i ne radimo na njegovom rješavanju.
Roditelji, ovakvim stavom odgajat ćete svjesnog, savjesnog, odgovornog i mudrog građanina a prije svega divnog čovjeka.
Počnite što prije! Zaboravite na stav „Tko je kriv?“, traženje krivaca i stavite fokus na sebe i počnite preuzimati odgovornost. Radite li paralelno na sebi i na djetetu, promjene će biti iznenađujuće, a vi sve zadovoljniji.
Iako izgleda da će preuzimanje odgovornosti otežati naš život, zapravo nam ga uvelike olakšava. Isprobajte!
Zašto ne bi sebi olakšali život?!