Krivi su roditelji!
Kriva je škola!
Krivi su baka i djed!
Kriv je sustav!
Krivo je školstvo!
Svi su krivi zato što dijete nije dobro „ispalo“?
Tko je išta poduzeo da ne „ispadne“ loše?
I zar je uopće važno tko je kriv?
Mooožda je dijete baš takvo i trebalo ispasti. Možda svijet treba baš točno takvo dijete. Jeste li o tome razmišljali?
Što ako nije slučajno? Što ako je baš tako trebalo biti?
Svako dijete će na kraju odrasti, zar ne?
Od svakoga će nešto biti. Od svakog će svijet nešto naučiti. Bez obzira na to što mi imamo svoje mišljenje o tome kakva je to osoba. To što se nama netko ne sviđa, ne znači da je loše ispalo. To samo znači da nam se ne sviđa.
No, ta osoba će se nekome svidjeti baš takav kakva jeste. Uvijek netko nekog voli. Tako će i tu osobu netko zavoljeti baš s takvim osobinama koje ima.
Ako smo do kraja iskreni, nama se ne sviđa puno ljudi različitih karaktera, zar ne?
Sviđaju nam se samo oni slični nama. Od ostalih učimo kakvi ne želimo biti. I to je u redu. No, to ne znači da oni nekog ne vole i da njih netko ne voli. Oni isto imaju svoju ekipicu dragih ljudi, prijatelja koji ih vole baš takve kakvi jesu.
Svaka ptica svome jatu leti. Pa tako i ta.
I što onda imamo od osuđivanja drugih? Zanimaciju dana, tjedna, života? Radije brinemo tuđe brige pored hrpe svojih? Možda zato što nam je lakše gledati tuđe nego svoje? Promislite?
Moja je filozofija, ako nekome ne mogu pomoći, ne želim mu ni odmoći. Ako nekome mogu utjecati da mu bude bolje, potrudim se i dam sve od sebe. Ako ne mogu, pustim. Već će to netko drugi učiniti. Nisam svemoguća niti umišljam da jesam.
Kažu da se ni Bog svima ne sviđa iako je savršen, pa tko sam onda ja da se trudim svima svidjeti? I zašto bi se meni svi trebali svidjeti?
Postoje dvije vrste učitelja. Oni koji me uče kakva želim biti i oni koji me uče kakva sigurno ne želim biti. I jedni i drugi su mi učitelji i pomažu u moje putu napretka.
Stoga, promislite…ima li smisla neprestano živjeti tako da okrivljavamo roditelje što ne čine ništa, učitelje koji ne čine dovoljno, zastarjelo školstvo, tromi sustav, staromodne bake i djedove i sve druge kada znamo da njih ne možemo promijeniti?
Jedina osoba koju možemo mijenjati smo mi sami. Po tom pitanju možemo i nešto učiniti. Mijenjamo svoj pogled na svijet i druge. Mijenjamo sebe i bit će nam lakše i ljepše živjeti.
Osuđujući druge, osuđujemo sebe jer kada jednim prstom ukazujemo na druge, ostala 4 su uperena u nas. Ne možemo kod drugih primijetiti nešto što sami ne posjedujemo. A kako njih ne možemo mijenjati, red je da krenemo od onog koga možemo mijenjati – sebe.
Kažu mudri ljudi da postoje tri puta na putu promjene.
- prihvaćanje situacije
- mijenjanje situacije
- napuštanje situacije
nigdje nije navedeno kritiziranje i osuđivanje jer se već odavno zna da od toga nitko nema koristi. Najmanje mi.
Budimo mudri i proaktivni. Djelujmo prije nego li si zakompliciramo život, sebi i drugima. Djelujte na svoju dobrobit i dobrobit drugih oko vas. Tada će život imati smisla i pokazati vam svoju draž. A vaše ćete dijete podučiti pravim vrijednostima života. Zar to nije bolje nego osuđivanje? I za vas, i za dijete i za sve oko vas? I još ste k tome puno ugodnije društvo jer je svijet pun ljudi koji kritiziraju a tako je malo onih koji nešto čine i poduzimaju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam.
Izvor fotografija: internet