ZAŠTO NAŠA DJECA ZNAJU PRIMATI ALI NE I DAVATI

U današnje vrijeme se suočavamo sa situacijama da djeca čekaju da im sve bude servirano i dano ili pak da smo svjedoci toga da je njima sve podređeno.

I dok su nekada mlađi ustajali starijima, danas majka traži mjesto da dijete sjedne a ona će stajati pokraj njega.

Umjesto da mladi čiste dom oni igraju igrice ili su na mobitelu dok majka kuha i čisti kako bi sve bilo spremno za njih.

Kakvi su to mladi na kojima svijet ostaje?

Što se to dogodilo i gdje smo ih zakinuli da je do ovog došlo?

Ključ je u primanju i davanju.

Svako dijete po rođenju postaje primaoc za kojeg se sve čini jer je bespomoćno i nemoćno. Kako odrasta, trebalo bi djetetu davati određene odgovornosti u skladu s dobi.

Nije se dijete s tim rodilo već ga tome treba podučiti.

Ako nastavimo tako sve činiti za dijete, ono se ustabiljuje u svojem primanju i dobiva poruku da od svijeta sve treba dobivati i sve mu treba biti servirano.

Zato ja u školi primjećujem učenike koji očekuju da im izvadim knjige iz torbe, pronađem bilježnicu, zavežem tenisicu, kada nemaju gdje pisati oni samo sjede na mjestu i ne čine ništa, ne traže ni pomoć.

Nisu navikli tražiti a kamoli davati. Većina njih.

Kod djece gdje su roditelji shvatili da je dijete potrebno angažirati da čini odgovarajuće aktivnosti u skladu s godinama, da pomaže i čini nešto i za druge a ne da samo očekuje da se njemu učini. Roditelji koji osvještavaju djeci empatiju i sklonost tome da pomažu drugima, svakodnevno osvještavaju i uče dijete da pomaže roditeljima i braći, prijateljima i onima u potrebi, takva djeca su razvila senzibilitet za druge i njihov stav u školi je potpuno drugačiji.

Oni će prvi priskočiti u pomoć, dati ideju onome koji ne zna gdje će pisati da traži da mu posude papir ili uzme drugu bilježnicu. Takva djeca su djeca koja osjećaju kada treba pomoći ali osjete i tuđu bol. Njima neće pasti na pamet da vrijeđaju druge ili da umanjuju tuđu vrijednost.

Djeca oko kojih se sve vrti jer su navikla da se sve čini za njih i imaju pojačani osjećaj primanja, nerijetko umanjuju druge i vrijeđaju ih nazivajući druge sebičnima jer im ne pomažu a ne shvaćaju da oni sami sebi trebaju pomoći ili pak da nisu u situaciji da to čine drugima.

Balans primanja i davanja je izrazito važan u odgoju i ne bismo ga trebali zanemariti jer ćemo dobiti egoistično i sebično dijete koje neće pojma imati zašto ga drugi krive da je takvo a ono je samo svoje i oduvijek su se svi prema njemu tako ponašali i činili za njega te ga tako učili da mu sada nije jasno što sad točno žele od njega.

Ima roditelja koji misle da će dijete kopirati njih koji čine sve za dijete. Ne! Takva djeca ne kopiraju vas već se puste da činite sve za njih jer vi to tako divno radite i dajete da oni samo primaju i uživaju u tome. Takvim postupcima ih učite primanju iako se vi svim srcem trudite davati.

Želite li naučiti dijete da se snađe u životu, nemojte im sve servirati već ih podučite da se snalaze, da budu samostalni i odgovorni.

Kao u izreci „Čovjeku ćeš više pomoći ako ga naučiš pecati ribu nego ako mu svaki put ti upecaš i daruješ.“ On će inače očekivati od tebe još i još i kada jednom staneš, ljutit će se na tebe i osuđivati te jer si stao. Neće shvaćati da je do njega jer si ga tako navikao.

Tako na potpuno nesvjesnoj razini mnogi roditelji to čine svojoj djeci. Ne shvaćaju da je njihova dužnost da nauče dijete da daje i da kroz davanje razvija samostalnost, odgovornost i empatiju.

Kada vidite drugu djecu koja to imaju, nemojte misliti da su se oni takvi rodili. To odgoje roditelji.

 I zapamtite!

Ne učite tome dijete tako da vi sami dajete djetetu a da ono smo prima. Trebate tražiti, trebate odgajati, inzistirati, davati dužnosti i obaveze a ne samo učiti pravima.

Kada početi s time?

Od malih nogu u skladu s godinama.

Postoje djeca koja su samostalnija i manje samostalna. Čak i dijete koje nije nešto spretno i vješto, možete podučiti davanju i činjenju nešto najprije za vas roditelje. Ne radi se tu o iskorištavanju djeteta, da pogrešno ne shvatite. Tu se radi o tome da kroz male postupke učimo dijete da daje.

Prema istraživanjima mozga, naš mozak prilikom davanja stvara više hormona sreće nego li prilikom primanja. Znači da čak i fizionomija našeg tijela ide u prilog tome da ćete odgojiti zadovoljnije i sretnije dijete.

Ako odgajate dijete da ćete sve vi učiniti za njega, dobit ćete malenog gotovana koji očekuje još i više i u tijelu će se stvarati frustracija na malo i počet će tražiti sve više i više. Umjesto da bude zadovoljnije i sretno dijete, postajat će sve frustriraniji i nezadovoljniji. Dok ćete se vi kao roditelji pitati kako je moguće da je do toga došlo.

Nadam se da sam vam barem malo osvijestila nesvjesne postupke kojima možda želite najbolje svojem djetetu ali se onda dogodi neželjeno.

„Put do pakla je popločen najboljim namjerama“ te nekada i roditelji u najboljoj namjeri naprave nesvjesne greške a kada dijete dođe u pubertet i počinje pokazivati svoj karakter, mnogi se roditelji pitaju zašto je dijete takvo ne shvaćajući da su djelovali pogrešno.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Vaša Anita V., savjetnica za roditelje

PRIJAVA