Današnje generacije ljudi se čude djeci kako su otuđena i ne žele se igrati.
Razmislite malo!
Kako su ove naše generacije odrastale?
Kako su rođene i u kakvom društvu žive?
Današnja djeca su rođena u potpuno drugačijim okolnostima od nas. Većina njih je rođena u otuđenim obiteljima u kojima nema svakodnevnog običaja pripremanja hrane i jedenja za istim stolom. Od malih nogu su gledali kako roditelji jedu usput, u autu, s nogu, na brzaka, ili jedan pred televizorom, drugi pred kompom, treći s mobitelom u ruci. To gledaju i to postaju.
Jednom tjedno jesti zajednički za stolom nije navika ni poruka da je stol mjesto gdje se jede jer vide i žive i ostalih 6 dana u tjednu tako kako žive.
Dalje…
Današnja djeca su drugačija od generacija prije njih. Oni odmalena znaju s tehnologijom, kao da su rođeni s time. Uhvate mobitel u ruke i točno znaju što s njime. No, ono što većina ne zna – što raditi s prijateljem kad mu dođe u posjetu i zato najčešće zajedno bulje u isti taj mobitel i to im je zajednička igračka. Čim toga nema, ne znaju što bi.
I dok takvu djecu ne morate učiti kako se koristi tehnologija jer će to oni učiti vas, njih ćete trebati učiti kako se družiti, kako komunicirati, igrati društvene igre, podnositi poraze, naučiti popuštati, kako pristojno pozdravljati duge, kako se s poštovanjem obraćati s VI, kako napisati početak poruke i kraj, kako razgovor nije nešto loše nego društveno prihvatljiv oblik komunikacije, kako s prijateljem u istoj sobi možeš razgovarati bez uporabe tehnologije kada su jedan pored drugog…
Potrebno ih je učiti svemu onome što ste vi znali sami od sebe kao što oni danas znaju tehnologiju, sami od sebe, a vas treba učiti kako se koristi.
Vrijeme je drugačije. Okolnosti su se promijenile. Promijenile su se i generacije.
Ono što biste vi voljeli od njih, oni to ne znaju i treba ih naučiti. Ne podrazumijevajte da će oni to sami od sebe znati. Samo manjina hoće. I to oni u čijem se domu i dalje njeguju te „starinske“ i neki bi rekli „zastarjele“ vrijednosti.
Pokušajte prihvatiti da je „moderno“ vrijeme drugačije i ne osuđujte nego pomognite uputama ili pokažite primjerom. Osuđivanje i okrivljavanje drugih podrazumijevajući da bi oni to trebali znati sami od sebe samo znači da smo mi u krivu.
Oni ne znaju kakvo smo mi djetinjstvo imali. Mi to znamo. Često im znamo reći da smo mi to znali sami od sebe, da nas nitko nije učio igrati se, da nama nije trebalo toliko igračaka za igru a na kraju se ne igraju njima nego su u virtualnom svijetu.
Jeste li slučajno pomislili da nije poanta u tome da oni ne žele, nego ne znaju? Ne znaju komunicirati onako kako mi to očekujemo. Ne znaju se igrati onako kako smo se mi igrali. Ne znaku sami izmisliti igračke kakve smo mi bili prisiljeni izmišljati. Ne koriste maštu na isti način kao što smo to mi koristili. Ima još puno primjera u kojima se vidi da oni nisu kao mi, no ima i hrpa primjera u kojima mi nismo kao oni.
Kako je napredak civilizacije sve brži, nama se čini da bi oni to trebali znati, no ne znaju. Kada smo mi bili manji, napredak nije bio toliko brz i razlika između naših roditelja i nas je bila manja od današnjih generacija i nas.
Stoga je razumljivo da smo zbunjeni toliko razlikom i očita nam je najviše pred nosom. Bunimo se napretku no ne primjećujemo da je i nas „usisalo“.
Sa svojim roditeljima, susjedima, prijateljima, rodbinom… smo prije više komunicirali nego danas. Uz svu tehnologiju trebali bismo više, zar ne? No, nije tako.
Do prije nekoliko godina smo imali više okupljanja nego danas. „Napredak“ se ušuljao tiho i polako i nismo ni shvatili da smo se i mi postepeno promijenili. Sjećamo se prošlosti, no ne i naša djeca. Oni nisu imali priliku to proživjeti. Rodili su se kada smo se mi već počeli manje družiti. Djeca uče promatranjem i naučili su od nas kako treba. Ima li smisla toliko ih optuživati bez da im pokažemo primjerom i naučimo kako?
Uzmite jedan dan u tjednu, ugasite televizor, isključite mobitele i proglasite taj dan obiteljskim danom za razgovor i druženje. Igrajte društvene igre. Šetajte, crtajte, igrajte se loptom, boravite na zraku….radite bilo što samo da je uključena cijela obitelj bez ikakve tehnologije.
Vjerujte mi – djeca će biti presretna jer jedan dan u tjednu imaju obitelj, imaju fokus svojih roditelja koji se kvalitetno bave njima i ne gledaju ni u kakvu spravu.
Tako se pokazuje i uči primjerom! Pokušajte! Počnite! Podučite ih komunikaciji. Naučite ih što se sve može raditi bez tehnologije.
Zajednički smišljajte unaprijed što ćete raditi taj dan i uživajte jedni u drugima.
Samo pazite i svakako mi javite tko će prvi pasti na testu – vi ili dijete? Tko će prvi posegnuti za bilo kojom spravicom uz opravdanja da je hitno i važno?
Što je važnije u vašem životu – dijete ili netko na mobitelu, mailu, vijesti?
Čemu točno podučavate dijete? Možda niste svjesni, no ipak sve ide od roditelja i onog kako vas dijete percipira.
Maleni nam samo pokazuju ono što mi radimo. Osvještavaju i uče. I to ne tako da kritiziraju nego kopiraju. A što roditelji rade? Kritiziraju i nastavljaju pokazivati kako ne treba. Pa, što reći? Zaključite sami!
Krenite od sebe i uvijek od sebe! Najprije osvijestite, zatim pokušajte promijeniti svoje ponašanje, pokažite primjerom i tek tada ukažite prstom.
Kažu da kada jednim prstom upiremo u druge, ostala četiri upiru u nas.
Obiteljske vrijednosti se njeguju u obitelji. O tome ćemo detaljnije u mojoj Školi za roditelje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.