Nema ti gore nego li se ne razumjeti s vlastitim djetetom. Netko sa strane bi rekao da je to nemoguće, ali praksa i život pokazuju da se dešava. U takvom odnosu pate i roditelj i dijete. Nikome nije lako, a ni lijepo.
Kako je to uopće moguće?
Ako imate više djece, dogodi se da se s jednim razumijete bolje a s drugim malo manje. Možda se s ovim drugim vaš partner razumije bolje nego li s prvim.
Kao ljudi nismo svi jednaki. Postoje različiti mozgovni jezici kod nas ljudi koji se odražavaju na naše ponašanje, na naš govor ali i na naše odluke i življenje.
Kad se dijete rodi ono uči o ovome svijetu kroz dodire, taktilno, stavljajući sve u usta. Djeca koju se često mazi i iskazuje im se nježnost, više vole učiti kroz praktično iskustvo.
Dajemo li djetetu dosta vizualnih podražaja, ono će jačati taj dio sebe te će početi učiti i vizualno.
Ako pak smo osoba koja voli pjevušiti svojem djetetu, pričati priče i razgovarati s njime onda će dijete prirodno jačati svoj slušni dio te će taj dio mozga biti prijemčiv za učenje.
Maleno dijete najviše uči preko zrcalnih neurona promatrajući i slušajući svoje roditelje ili osobe uz koje najviše boravi. Odrastajući i promatrajući roditelje i odnos koji grade s djetetom, ono će početi od njih preuzimati taj način. Međutim, ako se s djetetom više bavi jedan roditelj i još je k tome u jaslicama ili vrtiću i odgajateljica slična, dijete će više razviti određeni tip mozgovnog jezika i početi jačati takav način učenja. S onim osobama koje nisu često uz dijete će razvijati alternativni način odnosa a svoj dominantni će njegovati s onima uz koje boravi više.
Imamo tri osnovna tipa mozgovnog jezika – vizualni, auditivni i kinestetički. Ako je majka vizualni i ona je češće uz dijete i samo dijete će razvijati više taj način primanja informacija.
To vam je kao da učite strane jezike pa ako majka priča hrvatski onda će i dijete pričati tako. Ako tata bolje priča engleski a povremeno koristi hrvatski onda će dijete znati talijanski ali nešto slabije. No, neće baš moći protočno razgovarati s tatom tako kao što komunicira s mamom. Iz tog razloga se međusobno slabije razumiju.
Prilikom korištenja mozgovnih jezika, osobi se puno lakše razumjeti s nekim tko priča istim mozgovnim jezikom. Ta osoba će joj lakše i brže nešto objasniti, lakše će je razumjeti, koristit će poznatu terminologiju, ponašat će se isto ili poprilično slično. Kada dijete krene u školu s takvom osobom mu je lakše pisati zadaću i učiti. Takvoj osobi se lakše povjeravati jer je razumije brže ili čak ni ne trebaju previše riječi.
Kao što dijete ima tog jednog roditelja s kojim mu je lakše, tako ima i tog drugog s kojim ne ide sve tako lako i jednostavno. Potrebno je više objašnjavanja, više riječi i usprkos tome rezultat je lošiji nego s roditeljem s kojim se razumije.
Najteža situacija je ako su dva oprečna tipa mozgovnog jezika, tada dolazi do narušenog odnosa. Na primjer, ako je dijete taktilno, mazno, voli zagrljaje i dodire, a drugi roditelj to ne voli i nije navikao, ali voli puno pričati i objašnjavati i to čini poprilično glasno, desit će se da dijete bježi od njega ili da mu govori da ne viče dok on samo tako priča odnosno to je takav izričaj. Ne radi se o vikanju.
U takvim situacijama dolazi do međusobnog nerazumijevanja toga da je svatko od njih drugačiji karakterno te se odnos narušava. Kako se dijete nekome mora prikloniti, traži sebi sličnog i priklonit će se više roditelju koji razumije nego li onome koji ne razumije.
Više o mozgovnim jezicima možete naučiti na online edukaciji Tipovi djece prema mozgovnim jezicima koje će vam pomoći da bolje razumijete svoje dijete, način na koji se izražava i ponaša. Imate više o tome na ovom linku – Tipovi djece prema mozgovnom jeziku.
Možemo li učiniti nešto da bolje razumijemo i shvatimo kako naše dijete djeluje i razmišlja te se time više povezati?
Da, i to jeste dužnost roditelja. Mi kao roditelji se trebamo potruditi da shvatimo zbog čega se dijete ponaša na određeni način te učiniti sve da se educiramo u kojoj je dijete razvojnoj fazi, kako razmišlja, što ga još čeka ali i na koji način se možemo približiti vlastitom djetetu.
Nemojte kao roditelji očekivati da je to dužnost djeteta, tim više što se u pubertetu dijete okreće vršnjacima i moguće je da se odnos zahladi. Zato je važno da se educirate o tome zašto vaše dijete funkcionira drugačije od vas ili mu treba da duže odgovori na pitanje, zbog čega priča puno ili pak priča vrlo malo i tome slično. Takva znanja dovest će vas do razumijevanja vašeg djeteta a time je i veća vjerojatnost da lakše prihvatite svoje dijete te gradite bolji odnos.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj