Svatko tko ima dijete zna da se riječ ‘NE’ koja bi se trebala koristiti kao zabrana, često upotrebljava u odgoju. Druga stvar je postiže li se njome zabrana ili rezultati pokazuju nešto drugo. Što je praksa pokazala tko je efikasnije koristi – mama ili tata?
Znači li ‘NE’ i postavljanje granica?
Mnogi roditelji žele zaštititi svoje dijete od loših iskustava koje su sami prošli te vrlo često djetetu govore ‘Ne!’ smatrajući da tako štite dijete. Štitimo li doista dijete ili pak mu oduzimamo mogućnost stjecanja vlastitog iskustva? U nekim situacijama dijete želi iskustveno proći kroz situaciju, te mu takva vaša vrsta zabrane ne čini dobro jer ga lišavate vlastitog životnog iskustva. Što ako ono ne može naučiti kroz vašu priču i objašnjenje nego baš mora dobiti po prstima? Naravno da ćemo zaštititi dijete od ozljeđivanja ali na neki način treba mu dati i da nauči.
Naročito su takvi kontraši koji ‘Ne!’ doživljavaju kao poticaj da baš to učine. Tada su roditelji iznervirani time da ih dijete ne sluša i ne poštuje a poanta je da koristite pogrešnu naredbu. Znači, ako imate dijete kontraša, ono ima potrebu sve napraviti suprotno od onog što mu se kaže ili pak mu nakon vaše zabrane treba neko vrijeme za procesuiranje te će onda donijeti odluku hoće li to isprobati kada vi ne gledate ili ipak neće. Najčešće hoće. Odgoj kontraša nije lak ali ako naučite kako oni funkcioniraju, bit će vam lakše s njima. Najčešće zahtijevaju podosta energije jer traže dobro argumentirano objašnjenje zašto ne, ali onda u većini slučajeva ipak učine.
Važno je da ih upoznate i s posljedicama takve odluke a da to ne bude opet vaša kazna već da shvate da će posljedica biti bol ili razočarenje koje će morati osjetiti na vlastitoj koži. Međutim, to onda postaje njihov izbor.
S druge strane imamo i nedosljednost u primjeni ‘Ne!’ kao zabrane jer mnoge majke su pre emocionalne te nekada dosljedno stoje iza svojeg ‘Ne!’ a nekad zbog umora ili iscrpljenosti nisu dosljedne što zbunjuje dijete te ono nije sigurno smije li to na kraju ili ne. U takvim situacijama će dijete izludjeti majku jer će toliko puta pokušavati dok ona ne popusti. Ako ste jednom popustili, dijete je dobilo poruku da ćete i drugi put.
S obzirom na to da se majkama aktiviraju emocije pa im je žao djeteta i patnje koju donosi zabrana, ne bi htjele da je dijete tužno, onda u sebi pomisle da će to biti samo ovaj put, ali svaka majka treba poznavati vlastitu emocionalnu prirodu i to koliko smo slabe na djecu, te znati da to nije samo taj put nego da će toga biti još. Zato je i majkama dosljedni odgoj puno teži. Lakše je odgajati dijete uz dosljednosti ili pak ako se sa sobom dogovoriš zbog čega je to važno za dijete. U sklopu Odgoja bez vike ima dio o dosljednosti posvećen tome kako je provoditi. Sada imate u obliku snimke koju kupite za 200 kn i ostaje vam u trajnom vlasništvu.
S druge strane su očevi koji su racionalni i logično mu je da bi se to moglo dogoditi te oni ne popuštaju djeci, želeći ih naučiti i podučiti kako bi što prije shvatili. Oni svoje ‘Ne!’ ne spuštaju na emocionalnu razinu nego logično promisle i tako shvate da je to najbolje i za dijete i za sve. Ustraju u tome bez obzira na dječji plač. I tako jednom, drugi put pa uglavnom do trećeg više ni ne dođe. Dijete shvaća da mu s tatom neće uspjeti ni plač ni uvjeravanje i uglavnom odustane i posluša. Nije opće pravilo da ne postoje i takve majke ali i da postoje popustljiviji tate. Rijetki su ali ih ima. Ja dosta generaliziram kako biste shvatili poantu. A i kako radim u školi, djeca mi sama kažu da je lakše nagovoriti mamu nego li tatu. Čak neki izbroje koliko puta trebaju pitati da bi mama popustila. Ili pak pretvore u vrijeme i kažu da joj treba mjesec dana da popusti i samo treba početi na vrijeme.
Znači, ovo što vam pišem je temeljeno na pričama svojih učenika i moje vlastite djece.
Postoji i razlika u odgoju dječaka i djevojčica te način na koji će djelovati prema spolu.
Imam dvije različite snimke o tome „Kako pravilno odgajati žensko dijete“
i „Kako pravilno odgajati muško dijete“ od rođenja do punoljetnosti,
koje razvojne faze treba proći i u kojem periodu života je bolje da odgoj preuzme otac a kada je ključna majka baš iz razloga da se dijete poduči što bezbolnije.
Što se postavljanja granica tiče, to je opet priča za sebe. Bez da naučimo dijete da ‘Ne!’ znači da se postavljaju granice toga da ne povređuje sebe, da ne povrijedi druge, da roditelji ne budu zabrinuti i da se na kraju krajeva zaštiti i poduči samo dijete. Granice su tu uglavnom u službi zaštite djeteta iako dijete to ne vidi tako, roditelj ih svejedno treba primjenjivati. Brojna istraživanja nam to potvrđuju (sve to je detaljno objašnjeno u predavanju Odgoj bez vike).
Za roditelja je važno da se educira po tom pitanju, naročito ako spadate u popustljive roditelje. Jednom kada shvatite kako dijete percipira realnost, shvatit ćete da ne djelujete protiv djeteta nego za njegovo najveće dobro a da pri tome ne trebamo biti grubi u odgoju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!