Svatko od nas želi biti brižan, pažljiv i snalažljiv roditelj koji pokazuje djeci da ih voli a istovremeno ih navodi na pravi put.
Vjerujem da nijednom roditelju prije nego li je postao roditelj nije palo na pamet da će na svoje dijete vikati, da će ga kažnjavati da će primjenjivati silu, prijetnje, uvjetovanja ili neke druge odgojne metode zbog kojih će žaliti ili kasnije popravljati štetu.
Kako se dogodi da roditelj upadne u takvo stanje iz kojeg se kao odrasla osoba ne može tek tako iščupati ili narediti samome sebi da prestane taj čas s lošim ispadima?
Nitko nas ne upozori da je roditeljstvo zahtjevan posao. Da, posao.
Samo nekima je roditeljstvo poslanje i ti neki rade komplekse svima ostalima kojima je to posao. Ima poslova koje radimo s ljubavlju i volimo to što radimo.
Nekim roditeljima je roditeljstvo baš to – posao koji vole raditi, posvećeni su tome, educiraju se i trude da izvedu dijete na najbolji put, da ga usmjere i da po putu ne čine štetu djetetu.
Nekim roditeljima je roditeljstvo posao koji obavljaju iz dužnosti, jer moraju. Ne znači da ne vole djecu ali više vole i uživaju u nekim drugim aktivnostima u životu nego li u odgoju djece. Ne znači da nisu jedva čekali da dobiju dijete samo se nekako ne snalaze u odgoju tog malenog stvorenja. Takvi roditelji se nekako bolje snađu kada to maleno biće odraste i razvije odnos s njima. To im je bliskije od svih dužnosti koje su morali obavljati i zbog kojih su bili umorni, iscrpljeni i neispavani.
Na žalost, imamo i roditelje koji su nerado roditelji, nisu to planirali ali se dogodilo ili su se upustili u to da udovolje partneru. Nadali su se da će se nešto promijeniti kada se dijete rodi ili kad odraste, ali nije. Jesu oni tu za dijete ali ako mogu birati, biraju radije dulje ostajanje na poslu, dodatni posao, hobi, obavljanje drugih obaveza ili tome slično.
Nije na nama da osudimo nekog zbog toga. Svatko je za nešto a opet nismo svi za sve. Što prije sebi to priznamo, to će nam biti lakše. Takve roditelje partneri sile da se potrude, ali na silu baš ništa ne ide. Na njima se vidi da vole druge aktivnosti više nego li baviti se djetetom. Oni se pobrinu za materijalnu sigurnost djeteta i da dijete bude zbrinuto ali nije nužno da se osobno bave igrom, zabavljanjem komunikacijom ili tome slično.
Ako smo po prirodi brižna, smirena i pažljiva osoba, bit će nam lakše kao roditeljima. No, ako nam je priroda burna, energična, eksplozivna narav, tada će nam dijete biti jedan od okidača i uznemiravatelja ne zato što mi to želimo tako već zato što nam je to priroda. Naravno da osoba može raditi kroz osobni razvoj na određenim tehnikama umirivanja te postići malkice veći prag tolerancije i strpljenja ali u svojoj prirodi će ostati takva.
Čitamo li o roditeljstvu, shvatit ćemo da je najbolji roditelj onaj koji je prisutan, smiren, snalažljiv i maštovit u osmišljavanju aktivnosti s djetetom.
Koliko je doista takvih roditelja u stvarnom životu?
Nije da se svi ne trudimo biti takvi no realnost i naša priroda će pokazati da ćemo često padati na testu.
Takvi roditelji osjećaju krivnju zbog takve svoje prirode. Osjećaju se puno lošijima u usporedbi s onim drugim roditeljima koji su smireniji i brižniji.
Jesu li doista zbog toga lošiji kao roditelji?
Nisu. Oni su takvi i njihovo dijete ih voli i prihvaća baš takve jer su njegovi i za druge roditelje ne zna. Barem ne do puberteta kada krene pobuna.
Što ako tom djetetu treba baš takav roditelj i što ako će baš takav roditelj imati najveći utjecaj na dijete? Gdje piše da takav roditelj neće odgojiti pristojno dijete i usmjeriti ga na prvi put?
Pogledajte svoje roditelje. Jesu li oni bili hodajuće savršenstvo? Jeste li vi ispali loši?
Dakle, nije poanta da se pretvorite u ono što niste. Svakako možete poraditi na nečemu što vam izaziva osjećaj krivnje kako biste i dalje mogli obavljati roditeljstvo, no nerealno je da se svi pretvorimo u neka savršenstva roditelja u nadi da ćemo samo i jedino tada imati bolju populaciju ljudi.
Kao da pričamo o utopiji, zar ne?
Poanta roditeljstva je da smo različiti roditelji, čak i kao partneri te da dajemo sve od sebe. Važno je da prihvatimo da nekima roditeljstvo „leži“ bolje a nekome lošije. Osvrnemo li se oko sebe primijetit ćemo da su sva ta djeca odrasla u različite ljude koji čine šarolikost ovog svijeta. Svaki od njih može kao odrasla osoba na sebi poraditi ako mu nešto smeta umjesto da osuđuje svoje roditelje.
Nije poanta da lažemo sebe da smo savršeni već da prihvatimo sebe baš takvi kakvi jesmo i dajemo sve od sebe. Kada naiđemo na prepreku, potražimo pomoć kako bismo je svladali. Kada nam ide dobro da priznamo sebi da nam ide.
A dijete? Ono će svakako odrasti i imati svoje prednosti i mane, baš kao što je i do sada sa svakim od nas tako bilo.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj