Vjerojatno ste čuli za istraživanje o vodi Masara Emoto, japanskog pseudoznanstvenika koji tvrdi da ljudska svijest utječe na molekularnu strukturu vode? Naime on je dokazao da što ljepše riječi upućuješ vodi, to ona stvara ljepše kristale. Imate njegovu knjigu o tome na hrvatskom jeziku.
Ako naše tijelo sadrži oko 60% ukupne mase a kod djece je taj postotak čak i nešto viši, tada riječi koje upućujemo drugima imaju utjecaj na strukturu u tijelu.
To znači da bismo trebali birati rječnik pred djecom i ne ih vrijeđati jer će se lošije osjećati. Mnogi od nas su odrasli tako da se riječi nisu birale i možemo reći da smo izrasli u dobre ljude no, koliko je unutarnjih rana ostalo u nama a da ih nismo svjesni, to je druga strana medalje.
Mnogi roditelji su pronašli svoj način povezujućeg roditeljstva s djecom i odgajaju u miru, dosta razgovarajući s djecom i objašnjavajući im strpljivo, ne kao da su djeca nešto kriva kada ne znaju nešto već kao da uče i imaju priliku učiti na greškama.
Čak i mi odrasli kada učimo neke nove vještine, griješimo i ne ide nam od prve. Dokazano je da je potrebno prosječno šest puta čuti, vidjeti ili gledati demonstraciju onog što učiš pa onda još prosječno toliko puta isprobati. Naravno da samo rijetki mogu uspjeti iz prve a da će većina u početku činiti greške i kroz greške učiti kako ne smiju.
Znači, učimo kako se nešto radi ali je učenje i kroz greške – kako se nešto ne radi. Čak je učenje na vlastitim greškama trajnije i moćnije.
Što je to u nama da ne dozvoljavamo djeci da pogriješe ili pak ih osuđujemo kada griješe, ljutimo se na njih i okrivljavamo ih. Čak ih možda i sramotimo, izrugujući se zbog načinjene greške. Je li takav naš postupak do djece ili to kroz nas progovaraju naše unutarnje rane koje su posljedica našeg odgoja u kritiziranju, batinanju ili pak vrijeđanju ružnim riječima za koje tvrdimo da nisu ostavile traga na nama?
Što ako je takav odgoj prema nama ostavio trag u tom smislu da od djeteta tražimo da bude perfekcionista i ne čini greške?
Zanimljivo je kako primjećujem kod djece u prvom razredu da kidaju listove iz bilježnica ako pogriješe, da histeriziraju i plaču ako učine nešto pogrešno, da se lupaju po glavi i nazivaju „glupima“ ako nešto ne znaju ili da se rastuže zbog neke manje greške koja se da ispraviti.
Što mislite otkud to djeci?
U pravom razredu učim djecu da se sve da ispraviti i da se svaka greška može popraviti. Važno je dati sebi šansu, ali važno je dati šansu i drugima. Neke od njih nije lako u to uvjeriti jer ih od malih nogu uče da sve moraju napraviti od prvog pokušaja i bez greške. Tako se dijete počinje bojati grešaka i nastoji ih ne činiti. Počinje težiti perfekcionizmu koji ga usporava u radu a s vremenom čak dijete ne želi ni započinjati rad zbog prevelikog straha od pogreške.
Kako pomoći djetetu?
Želite li da što prije sve vratite u balans, dobro je naučiti davati djetetu kvalitetan poticaj za ono što čini. Poticaj bi trebao biti suprotan od kritike koju smo upućivali do sada. Praksa i istraživanja su pokazala da je djeci pohvala veliki poticaj. Međutim kako roditelje nitko nije naučio kako se daje pravilna pohvala oni je daju na pogrešan način koji ne uvjerava dijete da je ono nešto dobro napravilo već sumnja u riječi roditelja. Zato sam za vas napravila edukaciju o tome kako pravilno dati pohvalu i koji su koraci bitni za naučiti kako biste potaknuli dijete na promjenu s većom motivacijom.
Meni je praksa u radu s djecom pokazala kako djeca brže reagiraju na pohvalu nego li na kritiku. Ako je pohvala dana na pravilan način, tada se dijete osjeća vrlo motivirano i brže pristaje na pokušaje i rad.
Imam za vas snimku edukacije o pohvali koju možete kupiti i naučiti kako se radi. Na kraju mjeseca ću održati edukaciju na temu kritike, koliko je loša i naučit ću vas bolji način davanja povratne informacije djetetu. Sve se može naučiti ako imate volje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!