Da nemate djecu biste li se ikada mijenjali? Biste li voljeli i tolerirali biće koje raste uz vas? Ostali biste ista osoba, s istim uvjerenjima iz djetinjstva, s istim načinom razmišljanja i navikama u koje nitko ne zadire.
Djeca nas toliko mijenjaju iz dana u dan. Toga smo svjesni tek kada čujemo da netko priča o tome kakav je pa čujemo sebe kako govorimo da smo i mi nekada bili takvi ali smo se promijenili.
Nismo ni svjesni da nas je promijenilo dijete koje je iz dana u dan tražilo više pažnje no što smo mi bili spremni dati, više ljubavi no što smo mislili da možemo pružiti, više tolerancije i strpljenja no što smo ikada imali.
Dječja ljubav je ušla na tiha vrata i s vremenom napravila lavinu u nama. Lavinu emocija, osjećaja, lavinu strpljenja pa čak i mira ili nemira. I sve je to išlo prirodno jer je bilo iz dana u dan, postepeno.
Dijete ne traži od nas da se promijenimo preko noći.
Dijete se budi svake noći nekoliko puta i iako smo mislili da mi to nećemo moći, izdržimo mjesece bez kontinuiranog sna. Čak ni ne zamjeramo. To je ljubav.
Mislili smo da smo gadljiva osoba sve dok nam nije postalo normalno mijenjati pelene i pričati o tvrdoj ili mekoj stolici djeteta svojim prijateljima.
Mislili smo da ne volimo šetnje sve dok s malenim nismo krenuli u svakodnevne šetnje ili vožnje biciklom.
Mislili smo da nemamo strpljenja nekoga učiti i podučavati sve dok se nismo našli da svaki dan odgovaramo na tisuću pitanja o različitim temama i područjima koje nas kao ne zanimaju.
Mislili smo da naše dijete neće izlaziti i lumpati po cijele noći, koristiti opijate. Drugi da, naše zlato ne. Sve dok nam naše zlato nije reklo da je sve to isprobalo i redovno izlazi do ranojutarnjih sati. Preživjeli smo i to.
Mislili smo da naše zlato sigurno neće patiti u ljubavi sve dok nismo tetošili i plakali sa zlatom te vidali rane.
Mislili smo da nikada nećemo dozvoliti da naš budući zet ili snaha spavaju pod istim krovom ili nedajbože u našem bračnom krevetu sve dok nam se jednom nije to dogodilo i preživjeli smo, riješili smo se starih uvjerenja.
Mislili smo da će naše zlato izabrati neko „normalno“ zanimanje ili po uzoru na nas krenuti našim stopama, a kad ono jednog dana saznaš za neke poslove za koje nisi ni znao da se njima zarađuje i preživljava ili dapače, čak dobro živi.
I tako, mic po mic, naše zlato raste i mijenja naš način razmišljanja. Naša uvjerenja zastarijevaju i stvaramo neka nova. Postajemo oslobođeni konzervativnog načina razmišljanja i jednog lijepog dana shvatimo da je naše zlato preodgojilo nas, a mi smo živjeli u uvjerenju da mi odgajamo dijete.
To je odnos koje je i te kako uzajaman. Iako toga nismo svjesni, dijete nas mijenja jednako kao i mi dijete, ako ne i s više utjecaja na nas nego li mi na dijete.
To je odgovor na pitanje zašto ste dobili dijete. Zato da postanete širi u načinu razmišljanja, da se riješite balasta koji bi vukli cijeli život, da se prisjetite sebe u mlađim danima i vidite sebe u nekim dječjim ponašanjima. Sve je to način osvještavanja. Sve je to životna škola koja i nije tako naporna kada sve ide polako, iz dana u dan…sve dok jednog dana ne shvatiš da si zahvalan zlateku što je tvoj, što ga imaš i što je tu.