Dijete koje se tako ponaša, svega toga uopće nije svjesno. Ako želimo promjenu u ponašanju, važno je da mu osvijestimo ono što mi primjećujemo a ono ne shvaća.
Ima te neke djece koja umjesto da govore, viču ili pak se ljute kada nešto ne mogu dobiti. Nije tako kod svakog djeteta. Neki su glasniji od drugih.
U proučavanju tipova djece, uočila sam kod kojih je to izraženije i kako ih podučiti da djeluju drugačije.
Dijete do sedme godine će svoje nezadovoljstvo pokazati nezadovoljstvom odnosno – negodovat će, bacati se, lupati i udarati. Vjerojatno će i plakati ali ne uz preglasno deranje.
Što je dijete više kinestetički tip to će sve ovo nabrojano biti izraženije.
Kod auditivnih tipova djece se uz sve ovo nabrojano pojavljuje i deranje, glasno vrištanje i izrazito glasni plač, u većini slučajeva bez suza.
Dok će vizualno dijete vjerojatno raditi dramu, trčkarati i gestikulirati, raditi face ili glumatati nezadovoljstvo.
Djeca to ne rade namjerno nego nisu svjesna toga. Kada ih proučavaš sa strane, onda uočavaš te detalje.
Roditelji se nekako najteže nose s glasnom djecom ili pak djecom koja se samoozljeđuju. Samoozljeđivanja postoji više vrsta te je važno individualno se pozabaviti time te preporučujem individualno savjetovanje.
Dijete koje glasno plače, dere se i viče, radi to zato kako bi naglasilo svoju bol. Ako je jače povrijeđeno, tada će glasnije to činiti. Ako nije jako povrijeđeno, jačina neće biti toliko velika. Ono vama roditeljima želi poslati poruku koliko mu je teško u toj situaciji.
To najčešće rade u situacijama kada nije po njihovom, kada žele doći do izražaja, kada žele vašu pažnju pa čak i u situacijama ljubomore na braću i sestre.
U vrtiću i školi znaju glasno izražavati negodovanje, čitati poluglasno, ispuštati neartikulirane zvukove, pjevušiti ili pak totalno drugu krajnost – povlačiti se u sebe i svoju tišinu. Vole se izolirati od drugih tako da biraju mjesta na kojima je tišina jer ih buka izuzetno umara iako je i sami stvaraju ali nesvjesno.
Dijete koje se tako ponaša, svega toga uopće nije svjesno. Ako želimo promjenu u ponašanju, važno je da mu osvijestimo ono što mi primjećujemo a ono ne shvaća.
Možete ga snimiti kada se dere ili drami te u nekim ugodnim situacijama tijekom razgovora, pokazati kako to vama izgleda.
Vrlo je važno da se kao roditelj izrazite emocionalnim riječima kako bi dijete shvatilo vašu podršku i namjeru.
„Brine me kada kreneš vikati…“
„Rastužuje me što ti ne mogu pomoći u tom trenutku i osjećam se bespomoćnom.“
„Kako ti mogu pomoći i što mogu učiniti za tebe kada si u takvom stanju?“
Takve i slične rečenice upotrebljavate kada u miru želite pronaći rješenje situacije koja vas brine. Sve ovo možete izvesti s djetetom starijim od 3 godine dok ćete za ono mlađe morati vi biti mozak čitave priče ili pak dođite da zajedno na individualnom nađemo rješenje.
Osim toga je važno znati da se takvom djetetu ne obraćate jednako glasno ili glasnije jer ima osjetljiv auditivni dio te će vjerojatno zatvoriti rukama uši ili pak vas neće htjeti slušati. Što mu se tiše obraćate to ćete ga naučiti nositi s tom situacijom.
Vjerojatno poznajete neke ljude oko sebe koji su po prirodi glasniji?!
Ako je i vaše dijete takvo, možete to ublažiti ako krenete od malih nogu ali računajte na to da priroda djeteta ostaje takva kakva jest. Važnije je da kao roditelj prihvatite vlastito dijete nego da ga osuđujete i rušite mu samopouzdanje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!