Događa li vam se da ponovite djetetu više puta neku uputu a ono je jednostavno ne posluša?
Ili da nabrojite što sve treba činiti a ono nikako da to učini sve dok ne počnete galamiti?
Ili pak imate dojam kao da vas dijete ne čuje, kao da je isključeno i nije prisutno?
Zbog čega se sve ovo dešava?
Radi li to dijete namjerno ili je u pitanju nešto drugo?
Neka djeca imaju sposobnost „isključivanja“. Kada gledaju crtić, čuju samo crtić i isključe se na sve ostale zvukove. Pri tome to ne rade da ignoriraju vas nego je to svojevrsno koncentriranje na jednu stvar. Time mogu bolje slušati inače im se dešava dekoncentracija.
Kada takvoj djeci govorite nešto dok su oni u fazi „isključivanja“ oni vas ne čuju niti nemaju pojma što ste rekli. Kao da niste rekli ništa. Ne registriraju uopće ništa drugo osim onog što gledaju ili ono što rade. To se može dešavati i kada se dijete igra s igračkama. Potpuno se posveti igri i „isključi“ sve ostale zvukove i jednostavno ih ne detektira.
Ne radi to vama u inat nego zbog preživljavanja.
Naime, takva djeca imaju izuzetnu sposobnost koncentriranja na jednu aktivnost, pažnja im je usmjerena i u potpunosti se posvete tome. To je njihov način življenja.
Kako mnoge roditelje to ljuti, djeca se trude zbog njih ne to raditi i vježbaju multitasking koji je „bolest“ novog doba.
Iluzija je da ćemo biti brži i efikasniji ako radimo više stvari odjednom. Istraživanja vezana uz multitasking su pokazala da tada nismo dovoljno pažljivi niti koncentrirani te da se uglavnom dešavaju greške koje kasnije trebamo ispravljati i vremenski dođemo na isto. Pri tome zaboravljamo što smo činili jer mozak ne memorira toliko aktivnosti odjednom nego samo neku od njih. Zato se ne možemo sjetiti jesmo li ugasili nešto ili odradili nešto.
Zato vaše maleno čudo koje vas nervira svojim „isključivanjem“ zapravo instinktivno radi odličnu stvar sve dok ga mi ne odviknemo i uvjerimo da je to loše i da to nije dobro a sve zbog toga što imamo dojam da nas ne sluša.
Ima i dosta odraslih koji imaju tu sposobnost te shvaćaju i razumiju o čemu pričam. Nije s njima ništa pogrešno ni loše nego je to način preživljavanja. Evo zašto…
Mozak tih ljudi može se fokusirati na jednu aktivnosti i oni mogu čuti samo to. U slučaju da se nađu usred buke (istovremeno se dešava nekoliko bučnih aktivnosti, npr. netko im nešto govori, glasno radi TV, svira radio i još je neko bušenje u tijeku) tada ni jedan od tih zvukova ne čuju razgovijetno nego imaju dojam kao da istovremeno slušaju nekoliko radio stanica u isto vrijeme i ni jednu ne mogu razaznati najbolje jer ih sve čuju kao jednu miješanu. To ih umara, dekoncentrira pa čak i ljuti.
Takva djeca najčešće zatvaraju rukama uši ili galame „Šuti!“ dok će odrasli biti nervozni i ljuti te napustiti prostor u kojem se to dešava.
Zato je odlično ako nauče „isključivanje“ jer će tada moći isključiti neke od tih zvukova te nastaviti koliko toliko normalno funkcionirati. Ne mogu dugo ostati u takvom stanju. Umara ih. Zato djeca nakon toga često odspavaju a odrasli se povuku u osamu. Sve pod izgovorom da se resetiraju.
Kako pomoći takvoj djeci i što činiti da im olakšate?
Važno je da se ne ljutite na njihovo „isključivanje“ i da ih prihvatite takvima jer im je to jedini način funkcioniranja.
Dozvolite da se odmaraju jer im buka djeluje na živčani sustav te su nervozniji kada su dugo u buci.
Poželjno je isključivati sve aparate u domu koji nužno ne moraju raditi (glazba, TV, zvukovi na mobitelu i sl.)
Kada im se želite obratiti, najprije ih dozovite ili imajte jednu istu rečenicu kojom ih dozivate, npr. „Zlato, mogu li ti nešto reći?“. Nakon toga sačekajte koju sekundu da se „vrate“ iz svojih misli i tek tada im dajte upute.
Najgore što možete učiniti je davati im upute iz daljine ili im govoriti nešto iz kuhinje dok su oni u sobi. Ako su isključeni, doslovno vaše riječi idu u vjetar.
Takvu djecu ne možete mijenjati. Možete mijenjati jedino svoj pristup prema njima.
Zato je moja topla preporuka i savjet od srca da im pristupate drugačije i dobit ćete maksimum od njih.
U suprotnom, samo ćete se ljutiti i nervirati, imat ćete loš odnos a njima ćete stvarati dojam da nešto s njima nije u redu što nije točno.
To je kao da nekome tko nema desnu ruku neprestano govorite da je loš i da s njime nešto nije u redu. Prihvatite ga takvog kakav jest i naučite funkcionirati s njime.
Tako je i na vama da naučite prepoznati takvo dijete i prilagoditi svoj način funkcioniranja. Zato je važna edukacija roditelja.
Dosta radim s roditeljima takve djece na individualnim savjetovanjima pa ako imate potrebu za još više detalja, slobodno se javite na mail info@anitavadas.com da vam pomognem još i više.
Najgore što možete učiniti je kritizirati takvo dijete jer će vam povjerovati da je s njime nešto pogrešno i samopoštovanje će mu biti nikakvo.
Ove subote imam edukaciju za roditelje Mudra kritika od koje dijete „raste“ na kojoj možete naučiti kako djetetu dati povratnu informaciju bez da ga kritizirate i povrijedite. Prijave su na mail.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!