Dogodi li vam se da danima, tjednima i mjesecima nešto ponavljate djetetu, supružniku pa i sebi, ali se ne dešava ništa?
Kao da vas se ne čuje.
Kao da vas se ne doživljava.
Kao da vas ne (po)slušaju.
Kao da govorite u prazno.
Što se zbiva i u čemu je štos?
Kada istinski nismo usklađeni s riječima, kada govorimo jedno a mislimo drugo i kada nismo na čistu sa samim sobom, htjeli bismo mi da bude bolje, ali bez da mi osobno nešto promijenimo tražimo od drugih da budu drugačiji misleći da će to uzrokovati promjenu.
Ponavljamo drugima da treba nešto popraviti, promijeniti, da oni moraju biti bolji, drugačiji, više usklađeni s nama, a mi sami ne činimo ništa osim što govorimo.
Takav način djelovanja ide u prazno. Riječi idu u prazno.
Ako želite da se drugih prime, tada morate drugačije. Morate se VI promijeniti.
Najprije se morate uskladiti s onime što govorite. Budite na čisto s onime što želite. Ponekad mislimo da želimo ovo, a zapravo želimo ono. Mislimo da želimo da nas djeca (po)slušaju u svemu što im govorimo, a u isto vrijeme bismo voljeli odgojiti samostalnu, sigurnu i samopouzdanu djecu. I dok mi njima pokazujemo kako njima želimo kontrolirati i nametati im svoje, unutar sebe se čudimo zašto nisu sigurniji u sebe i samostalniji.
Nismo uskladili riječi i djela.
Zato nisu!
O tome vam pišem.
Želimo da nas supružnik sasluša, provodi više vremena s nama i posveti nam se, a u isto vrijeme mu prigovaramo i žalimo se na svaki njegov postupak do te mjere da počne bježati od nas. Kako bi netko volio biti više s osobom koja ga neprestano kritizira? Želite li više biti s njim, počnite se fokusirati na njegove dobre strane, hvalite ih i ističite. Tada će on rado biti s vama a i truditi se da opravda sve to dobro što vidite u njemu.
I opet, riječi i djela je potrebno uskladiti.
Sve dok želimo jedno a govorimo drugo, dobivamo ono što želimo a ne ono što govorimo jer riječi nemaju tu moć kao što je imaju naše emocije, naše stanje i ono kako se osjećamo.
Kada riječi dobivaju snagu?
Tek kada su usklađene s našim djelima, mislima i emocijama.
Tek tada!
Stoga, pokušajte istinski analizirati što stvarno želite, što mislite i kako se osjećate i to recite dragim ljudima oko sebe. Ne žalite se na njih. Nego recite da ste tužni jer vas ne čuju. Da vas žalosti to što se stalno žalite na njih a oni vas ignoriraju i izbjegavaju. Pitajte ih što bi oni voljeli? Kako da doprete do njih a da bude na obostrano zadovoljstvo?
I svakako nemojte govoriti jedno a misliti drugo jer to ide samo i jedino na vašu štetu.
Ako niste svjesni kako se osjećate, pitajte druge. Oni nas vide baš onakvima kakvi jesmo.
Pitanje je samo jesmo li se spremni suočiti s onime kakvi smo. No, ako prije toga promislite i shvatite da je to za vaše najbolje dobro i da ipak pitate ljude koji vas vole bez obzira na sve, tada će vam biti lakše podnijeti ono što čujete.
Korist toga je da ćete imati odličnog materijala s kojim ćete znati kako dalje, kako se uskladiti i biti efikasniji.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!