Na gotovo svakoj edukaciji potvrdim ono što sam uočila još na početku. Najveće bogatstvo edukacija je što se nađete u društvu sebi sličnih roditelja i uvidite da niste loš roditelj. Dobijete uvide gdje ste na svojem putu roditeljstva. Shvatite koliko još trebate raditi, koliko se educirati, shvatite da radite dobro, da imate pravo na greške i na (ne)uspjehe, da možete bolje i da postoje načini kako da učinite bolje.
Najveće bogatstvo ovakvih edukacija je to da osvijestite nesvjesni dio svojeg života. Mi veći dio života provedemo nesvjesno. Nismo svjesni svojih riječi, onog što izgovaramo i čujemo tek kada dijete govori naše riječi nekome drugome.
Nismo svjesni svojih djela, ponašanja i reakcija sve dok ih ne zamijetimo kod drugih i uvidimo da ih imamo i sami.
Naše oči su uperene u druge. Gledamo druge i vidimo sve njihove mane i prednosti. Drugi vide nas i sve naše mane i prednosti. Koliko puta nam dođe da kažemo drugima da bi trebali promijeniti frizuru jer ima ova nije baš nešto? Koliko puta bismo najradije rekli prijateljici da ne postupa dobro sa svojim djetetom jer se dijete i dalje ponaša loše? Koliko puta znamo pametovati drugima kako se to tako ne radi a tek kasnije uhvatimo sebe da radimo jednako?
Lakše nam je uvidjeti tuđe ponašanje nego svoje. Tako smo konstruirani. Tako nas i društvo uči. Upiri prstom u druge. Samo rijetki uviđaju da ostali prsti upiru u nas. To samo znači da ne bismo kod drugih primijetili nešto što i sami nemamo. Kako možeš znati da netko nešto radi pogrešno ako nisi i sam to isprobao i bilo je pogrešno? Kako možeš primijetiti neku osobinu kod nekog a da je i sam ne posjeduješ u određenoj mjeri?
Nije lako osvijestiti svoj nesvjesni dio. Čak veći dio života provedemo i ne želeći čuti za taj naš dio. Diranjem nesvjesnog djela sebe znači da ćemo uočiti svoje nedostatke, znači da će boljeti i znači da ćemo morati nešto mijenjati. No, zar nije poanta u tome da se mijenjamo na bolje? Zar bi za nas bilo dobro da cijeli život tapkamo u mjestu bez da se imalo promijenimo?
Svi oni koji se ne žele mijenjati i ostaju isti zapravo se bore protiv sustava, počevši od manjih sistema – obitelji, okoline, sredine u kojoj žive, poslovnog svijeta pa sve do države. U ovom stoljeću promjena je nešto što je sindrom stoljeća. Ni u jednom stoljeću nije se toliko svega mijenjalo kao danas. Svako malo izađu novi modeli telefona, televizora, tehnike. Svako malo traže od nas da se prilagodimo ovome ili onome. Ako ostanemo zaglavljeni u tome da se ne želimo mijenjati, na čiju štetu to ide – na štetu sistema ili našu štetu? Sami sebi zagorčavamo život odbijajući promjenu.
Stoga nam edukacije pomažu osvijestiti nesvjesni dio nas i pomoći nam da se lakše promijenimo. Iako na početku izgleda kao da će boljeti, zapravo postepena promjena je manje bolna nego kompletna transformacija. Dokaz su ljudi koji preko noći obole i prisiljeni su preko noći unijeti u život raznorazne veće promjene. Oni koji to odbiju, nisu više s nama. Oni koji prihvate promjene, transformiraju se i tu su.
O našoj brzini i fleksibilnosti na promjene ovisi koliko ćemo napredovati za svoje dobro a onda i za dobro naše okoline.
Iskustvo mi je pokazalo da dolaskom na moje edukacije ljudi dobivaju uvide u to što čine dobro, a na čemu još trebaju poraditi. Zar to nije odlična stvar?
U subotu je cjelodnevni seminar o roditeljstvu. Očekuje vas puno uvida na raznoraznim područjima života. Očekuje vas promjena u jednom danu. Širenje perspektive i otvaranje nove. Transformacija je neizbježna. Jeste li spremni?
Ja jesam i radujem se. Iskoristite priliku da osvijestite nesvjesni dio sebe u društvu divnih roditelja koji su spremni raditi na sebi i biti bolji roditelji – roditelji za 5!
[vc_row css_animation=”element_from_right” row_type=”row” use_row_as_full_screen_section=”no” type=”full_width” angled_section=”no” text_align=”left” background_image_as_pattern=”without_pattern”][vc_column css_animation=”none” width=”2/3″][vc_empty_space]