U današnje doba se nerijetko čuje kako današnja djeca ne misle, kako nisu sposobna odraditi nešto samostalno, kako ne rade rukama, kako ne znaju sami odraditi ni najjednostavnije kućanske poslove, kako smišljaju stotine izgovora samo da ne rade i tome slično.
Većina današnje djece je sposobna učiti vrlo brzo, čak brže od starijih generacija. Primjer je kada im date neku tehnikaliju u ruke, svladaju je u kratkom periodu za razliku od starijih generacija kojima ipak treba nekoliko sati, dana ili tjedana.
Jeste li razmišljali o tome kako je došlo do toga da ove današnje generacije rade neke druge stvari bolje i brže, ali im se ne da raditi rukama niti osmišljavati kako će to odraditi?
Što ako su roditelji ti koji su postepeno oduzimali djetetu tu mogućnost da bude samostalno?
Pitate se kako?
Roditelj prati ili vodi dijete svaki dan u školu do kasnih godina. Poruku koju mu šaljete time je da nije sposobno samo hodati, ići ili misliti. Razvijate nesamostalnost i ovisnost o vama. Zbog čega?
Zbog svojih strahova da mu se nešto ne dogodi.
Roditelj svaki dan kontrolira zadaću pa čak katkad i piše umjesto djeteta, podsjeća ga na izvršavanje obaveza.
Zar nije bolje da prebacite odgovornost na leđa djeteta jer škola i jeste njegova odgovornost? Poruku koju šaljete djetetu takvom kontrolom je – Mama će. Tata će. Ne moram ja jer će me već netko od njih podsjetiti ili učiniti umjesto mene.
Razvijate neodgovornost prema izvršavanju obaveza. Zbog čega? Zbog prevelike brige o budućnosti djeteta, straha da se neće upisati u dobru školu i da će završiti kao siromah. Nećete ni vi uvijek biti blizu ili pak vječno živjeti pa će jednom morati sam odraditi bez vašeg podsjećanja.
Ne dajete djetetu obaveze u kućanstvu da ne troši vrijeme na to ili da sebi nešto ne napravi. Posljedica je da dijete ne zna osnovne aktivnosti.
Poruka koju šaljete prezaštićivanjem je strah od posljedica pa je bolje da i inače ne radi nešto kako si ne bi nešto napravilo. Zato se i izvlače iz svega gdje god mogu.
Takvim postupanjem odgajate dijete koje neprestano traži verbalne argumente kako ne bi morao raditi ono što mu se ne da. S vremenom je dijete sve uspješnije u traženju argumenata da ne čini nešto.
Ne dajete djetetu previše obaveza kako ga ne biste opteretili. Posljedica je previše slobodnog vremena i umjesto da okupiraju svoje vrijeme te ih to potakne na promišljanje i razvijanje kreativnosti te marljivost, oni imaju previše vremena pa ga troše na TV, igrice ili na to da vama govore kako im je dosadno. Posljedica je loša organizacija vremena jer imaju previše vremena a premalo obaveza. U obrnutoj situaciji bili bi se prisiljeni bolje organizirati.
Zbog čega to roditelj radi? Da ne optereti dijete tako kako je on bio opterećen kao dijete. No, vi ste baš tako i ispekli zanat. Prezaštićivanjem dijete neće savladati osnove organiziranja svojih obaveza.
Roditelj dogovara druženja s drugom djecom.
Posljedica – dijete se premalo druži i ovisi samo o tome kada će se roditelju dati organizirati druženje. Nekada se izašlo na ulicu i družilo. Danas sve treba detaljno dogovoriti i to tako da najčešće dogovara roditelj s roditeljem i tek tada se djeca druže na sat-dva.
Zašto taj dio ne prepuštate djeci? U početku malo asistirajte no kasnije prepustite.
Posljedica je da se vas više opterećuje a dijete zakida za druženje. Glume se neke forme pristojnosti kojima se ne smeta drugima a zapravo dovodi do otuđenja ljudi od ljudi.
Mogla bih navoditi ovakve primjere danima. Svatko od vas ih može primijetiti osvrne li se oko sebe. I svjesna sam generaliziranja no svatko tko ne radi ovo će se izdvojiti iz navedenog primjera i zahvaliti da to ne radi te time istaknuti svoje kvalitete kao roditelj.
Ono na što vam želim skrenuti pozornost je to da ne možete odgovornost prebacivati samo na djecu kada su roditelji ti koji djetetu šalju, svojim pogrešnim djelima, poruke da djeca nisu sposobna te im oni povjeruju i sve manje-više prepuštaju roditeljima.
Neće im biti ništa ako im date da rade. To će ih naučiti štošta.
I za kraj priča o leptiru koji je trebao izaći iz čahure. Promatrao je to neki čovjek sa strane. U jednom trenutku se maleni prestao boriti izlaziti iz čahure te mu čovjek u namjeri da mu pomogne, uze škare i malkice odreže čahuru kako bi leptiru olakšao izlazak. Leptir je izašao puno lakše, no od tog trena je oduvijek imao problema s krilima i letenjem jer leptiri pri teškom izlasku iz čahure ojačaju svoja krila baš tim teškim izlaskom.
Ova priča nas uči kako katkada teški životni procesi i okolnosti imaju svrhu da kasnije poletimo s lakoćom jer su imali zadatak osnažiti nas.
Roditelj katkada u najboljoj namjeri da olakša djetetu, oslabi krila djetetu te dijete kroz život ide puno teže nego li je roditelj to htio da se dogodi.
Promislite malkice o svojim postupcima. Katkada je manje više. Ne radite umjesto njih, naučite ih da koriste puni kapacitet svojih krila. Bit će vam zahvalniji.
Nemojte misliti i raditi umjesto njih, dajte im da misle i rade kako bi se što bolje snalazili. Ako im ne ide, budite tu za njih i naučite ih da traže vašu podršku.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!