Nekako čitav svoj život živimo po očekivanjima, svojim ili tuđim.
Roditelji od nas očekuju da ćemo biti dobro dijete, da ćemo završiti školu, da ćemo se upisati na fakultet, uspješno ga završiti, nakon toga očekuju da ćemo se zaposliti, biti zadovoljni poslom, imati dobru plaću, slijedi udaja ili ženidba, pa dijete. Nakon toga očekuju da ćemo se pobrinuti za obitelj a s vremenom se kolo okreće i mi iste stvari očekujemo od svoje djece – da budu dobra djeca, da budu dobri učenici, da uspješno završe školu, upišu fakultet, zaposle se, dobro zarađuju, nađu partnera, ožene se ili udaju, imaju djecu, dvoje, troje…
Kako smo naučeni na to, nastavljamo to prenositi na djecu, iz generacije u generaciju.
To su neka generacijska očekivanja koja ako netko prekine, onda ga opravdavamo, ispričavamo se u njegovo ime i drugima branimo da nije loš zbog toga što nije nastavio niz, nego eto tako…dogodilo se.
Kao da smo dužni živjeti po tuđim pravilima.
Kao da je nešto loše ako ne slijedimo takve vrste generacijskih očekivanja i društveno nepisanih normi.
Tako se uvijek nađu oni koji pitaju jesi li se udala, jesi li se oženio, što nisi, kad ćeš, bit ćeš „stara cura“ ili stari dečko.
I ako nemate djecu, društvo vas svako toliko pita – pa zašto, pa kako, pa što još čekate…
Ako pak imate jedno dijete – kad će drugo, treće…što toliko čekate, bit će prevelika razlika, i sl.
Kao da nismo zadovoljili neku društvenu normu ako se ne držimo tih pravila.
Čak i ako smo slobodniji i ne poštujemo sva ta pravila, još uvijek se katkada moramo opravdavati ili imati spremne argumente u džepu za one koji „nedajbože“ pitaju.
Osim ovih društvenih očekivanja, svaki roditelj ima od svoje djece još hrpu raznoraznih očekivanja, ovisno koliko je dijete talentirano ili nije.
Tako roditelj očekuje da će njegovo dijete u najbolji vrtić ili barem ako nije upalo u najbolji vrtić onda barem mora imati najbolju odgajateljicu u vrtiću.
Kada pitate nekog u koji vrtić ide dijete, odmah počnu pričati o kvaliteti vrtića ili tete u vrtiću. Iako nismo to ni pitali, drugi se imaju potrebu opravdavati jer su im prešutno nametnuta očekivanja koja oni imaju potrebu realizirati. I opet, ako nisu ispoštovali, onda se opravdavaju i traže izgovore da su dobro učinili.
Kada dijete krene u školu, nastavljamo s očekivanjima.
Mora ići u dobru školu i po mogućnosti k najboljoj učiteljici ili učitelju. Raspitamo se već unaprijed da znamo dobre odlike onog tko će podučavati dijete kako se ne bismo morali opravdavati drugima.
Ako je dijete odlično u školi, sve u redu. Ako nije, taj koji podučava dijete je djelomično ili sasvim kriv jer smo očekivali da će on odraditi da naše dijete bude odlično a ne vrlo dobro ili „nedajbože“ s još nižom ocjenom.
Osim što su očekivanja usmjerena na onog tko podučava, usmjerena su i na dijete.
Očekujemo da ima odličan uspjeh. Možda čak to i ne govorimo ali se tako ponašamo.
Primjeri!
Kada dijete dolazi doma i govori da je dobilo trojku ili četvorku, pitamo kako to da nije dobilo 5. Kako su drugi napisali? Koliko su dobili? Koliko je bilo petica? Tko je sve dobio 1? Čudimo se.
Ako pak je dijete donijelo peticu, pitamo koliko je posto riješilo, je li 100% i kako to da ima 2 greške. Nemamo fokus na onome što je dijete znalo i što je dobro riješilo nego na onome što nije znalo.
Poruku koju šaljemo djetetu je da nije dobro, nije dovoljno uspješno, da se mora bolje potruditi i da nismo najzadovoljniji.
Neki se možda čak i sjete pohvaliti dijete, no tek nakon svih ovih komentara, a tada je dijete već dobilo prvotnu poruku.
Osim za školu, od djeteta očekujemo da bude jednako uspješno i u svim aktivnostima izvan škole. Kad već sve to plaćamo i to ne malo, a to smo djetetu dali do znanja već nekoliko puta ili mu dajemo svako toliko da ne zaboravi.
Tako dijete zna da i u učenju stranog jezika mora briljirati i pokupiti sve nagrade koje se tamo nude, inače ništa od te škole.
I u sportu koji polazi mora biti jednako uspješan, barem pokupiti prve tri nagrade. Ako nije pri vrhu uspješnih, ubacujemo ga u drugi klub pod izgovorom da su tamo bolji treneri i veće su mu mogućnosti.
Kada se i tamo ispostavi da djetetu ne ide, upisujemo ga u neki drugi sport jer još uvijek tražimo za što je dijete talentirano.
I to su sve opravdanja koja govorimo drugima, opravdavajući sebe i dijete.
Pri tome zaboravljamo kako se osjeća dijete i kako sva ta očekivanja utječu na dijete.
Zar je toliko teško prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, bez nametanja dodatnih očekivanja koja čine da se loše osjećamo i mi i dijete?
Koliko su očekivanja dobra ili možda loša za dijete?
Dijete voli svoje roditelje bezuvjetno i dijete bi za svoje roditelje napravilo sve. To i radi. Trudi se realizirati sve što roditelj očekuje od njega, pri tome ne misli da to možda ono samo ne želi.
Želi roditelj, znači dijete jedino želi usrećiti roditelja i slijedom toga, radi ono što mu se kaže. Osim ako nemate svojeglavo dijete koje se pobuni kontra sustava i misli svojom glavom. No, nije da se roditelju to sviđa, no ne može si pomoći.
Ostala „poslušna“ djeca su poslušna sve do puberteta. Tada se počnu buniti i pokazati samovolju, ako uspiju pored roditelja.
Naravno, ima djece koja su uspješna i uživaju u svim aktivnostima i školu ne doživljavaju teškom, no opet ih ima u manjoj mjeri.
Zato se i u ovom članku obraćam roditeljima one većine koja guši svoju djecu očekivanjima kojima se i njih gušilo.
Kako bi bilo da generacijski prekinemo niz očekivanja? Da se ne držimo nepisane šprance? Jednostavno i sami postanemo svojeglavi i želimo slobodno odlučivati što je dobro za naše dijete a što nije? Što je dobro čak i za vas, a što nije?
Kako bi bilo da imamo fokus na djetetovim dobrim osobinama i usmjeravamo ga prema njegovim afinitetima i interesima.
Što ako naše dijete ne mora govoriti 2-3 strana jezika i voli više vremena provoditi vani s prijateljima, bez da polazi ekstra dodatne aktivnosti koje se plaćaju?
Bismo li mogli to prožvakati?
Kako bismo se osjećali?
Što bismo drugima govorili zašto naše dijete ne ide…?
Razmislite!
Kakav ste roditelj od spomenutih?
Želite li nastaviti generacijski niz očekivanja jer se to tako mora i zato što će vama tako biti lakše živjeti pred drugima?
Ili želite prekinuti sva ta silna očekivanja koje društvo nameće i želite slobodno odlučivati i ne biti poput ostalih i to prenijeti na dijete – da samostalno uz vašu podršku odlučuje prema svojim afinitetima da radi ono što voli, dok to voli.
Ne zbog uspjeha već iz ljubavi i strasti.
Ono što želite rezultirat će vašim ponašanjem prema djetetu i drugima.
Vi odlučujete!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!