Svrha postojanja djece je da se igraju i uživaju u igri. Njima je sve lakše objasniti ako pretvorite u igru. S njima je lakše na kraj ako „naređujete“ kroz igru.
Istraživanja su pokazala da naš mozak bolje uči i upija ako je učenje u opuštenom stanju tako da ni nema osjećaj da uči.
Dakle, i neurologija nam ide na ruku ako je učenje u opuštenijoj atmosferi, bez naredbi i vike, a u miru, radosti, veselju i kroz šalu.
Sve ovo ste i sami sigurno primijetili u odnosu s djetetom. No, pitanje je koliko svjesno to primjenjujete i koliko ste u stanju to primjenjivati.
Možda ćete sada pomisliti da se vi puno igrate sa svojim djetetom, no pitajte svoje dijete misli li ono tako. Misli li dijete da se dovoljno igrate s njim? Djeci nikad nije dovoljno.
Što bi roditelji mogli učiniti da dijete ima osjećaj da im je dovoljno igre?
Sve što god radite s djetetom, potrebno je pretvoriti u igru. Za to je potrebna mašta i opuštenost. Svi oni koji tako rade s djecom, postižu više rezultata i djeca su im bolja. Razlog je zato što je to put učenja za dijete. Sve dok naređujete, zapovijedate, vičete, svađate se, ucjenjujete, ne poštujete, ne uvažavate njihovo mišljenje i tretirate dijete kao „niže“ vrijedno od sebe (svjesno ili nesvjesno) tada se dijete opire i ne želi tako živjeti. Ili pristaje živjeti u strahu od vas.
Drugi razlog zašto to roditelji ne čine je taj što su premoreni, iscrpljeni i najčešće preopterećeni svojim aktivnostima. U takvom stanju radije legnu pred TV misleći da će se odmoriti i opustiti više nego li da se sada idu igrati s djetetom. No, to je iluzija.
Više biste se odmorili i opustili kroz igru, radost i smijeh s rođenim djetetom nego uz TV. Iako vam je potrebno ideja za igru, a u to je uključena druga strana mozga, zadužena za kreativnost, na poslu ste koristili uglavnom onu za logičko funkcioniranje. TV vam i dalje koristi istu stranu mozga ili pak ga ni ne gledate te djeluje na vaše nesvjesno što opet izaziva svojevrsno uznemirenje u tijelu.
U igri dolazi do opuštanja logičke strane mozga i uz obilje kreativnosti koju ćete s djetetom koristiti, osjećat ćete se opuštenije i bolje. Ako naučite kako sve pretvarati u igru i radost, tada ćete se i više smijati, te će tijelo automatski ispuštati hormone sreće.
Znam da većina vas ne razmišlja tako i radije legne pred TV, uzme mobitel i surfa, neki čak i odspavaju misleći da će se najbolje regenerirati, no dokazi i istraživanja idu u prilog igri s djecom.
Još jedna odlična stvar je igra s djecom na zraku ili u prirodi. Tada i priroda odradi svoje sa svojom visokom vibracijom te vas povuče tamo gdje je opuštenost i radost.
Iako vam vaše misli tvrde suprotno, iako vam vaša navika ne da, iako katkada nemate volje, no praksa će vam pokazati da govorim istinu.
Kako je sva ova znanja lakše staviti u praksu?
Tako da stvorite rutinu svakodnevnog druženja s vlastitim djetetom i svaki dan u neko određeno vrijeme provodite praksu kroz igru. Tako će vam vaša rutina ići na ruku. Vi nećete biti u otporu jer ćete znati da to radite svaki dan. Čak i pola sata igre ili pak provođenja vremena s djetetom, djetetu će značiti puno, a vi ćete se osjećati opuštenije.
Ako je dijete starije i više se ne igra, možete provoditi vrijeme zajedno u 4 oka. Svaki dan smislite što ćete i kako ćete provesti to vrijeme zajedno. Hoće li to biti obična šetnja, ili pak shopping, razgovor, druženje, sport, društvena igra…što god da bilo, djetetu ćete dati osjećaj da ste mu posvećeni, a dobit ćete svojevrsni „odmor“ i opuštenost od dnevnih briga i poslova. Možete dijete uključiti u ono što radite. Kada podučavate, opet stvarate odnos i dijete vas više cijeni.
Ono što je djeci najveći problem je što oni silno žele vašu posvećenost, žele osjećaj da su vam u centru pažnje, žele da se držite obećanja koja izgovarate olako, žele vas kraj sebe u igri, zabavi i radosti. Ne znaju kako da to dobiju, zato se katkada čak i lošije ponašaju jer kooonačno dobiju vašu pažnju. Njima je bitna vaša pažnja pa makar i kroz viku. No, ako im vi dajete svaki dan minimalno 1 sat svoje posvećenosti a da pri tome ne radite ništa drugo, nego ste samo uz njih, oni će biti zadovoljni.
Najveća greška je što u tom vremenu koristite mobitel ili obavljate još nešto. To nije potpuna posvećenost.
Djeci je užasno kada im obećate da ćete im se posvetiti ili da ćete se igrati, a onda se izvlačite na umor, poslove ili nešto drugo. Tako se dijete osjeća krivim i misli da s njime nešto nije u redu pa zato ne želite provoditi vrijeme s njime. Nastojte ovo izbjegavati ili u potpunosti izbaciti.
Roditelj nije svjestan da dijete od njega uči onda kada je najopuštenija atmosfera. U takvoj situaciji, roditelj najčešće nije svjestan što čini, radi, govori i kako se ponaša jer je opušten. No, dijete tada upija poput spužvice. Primijetit ćete tek kada se dijete počinje ponašati poput vas i preslikati ono što vi radite. Svidjelo se to vama ili ne.
Zato je važno da poradite na osvještavanju svojih postupaka i potrudite se vježbati posvećenost. To neće samo djeci puno značiti već će se i vama svidjeti, kada to naučite. A bit ćete i odmoreniji.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!