U današnje vrijeme nije teško odgajati dijete u strahu. Okruženi medijima i svim pričama koje oni serviraju o koroni, djeca koja su uključena u vrtić imaju posebne uvjete funkcioniranja i rada baš kao i djeca u školi.
Sve su to svojevrsni strahovi koji bi trebali utjecati na djecu, no nekako praksa više pokazuje kako taj kolektivni strah više osjećaju roditelji nego li sama djeca.
Naime, djeci mlađe dobi su najveći autoriteti njihovi vlastiti roditelji. Ono što oni rade, dijete preslikava i smatra normalnim. Ono protiv čega se roditelji bune i dijete osjeća da ne bi trebalo prihvatiti. Ono osjeća roditeljski strah. Zato promatra roditelja i uči kako se njime nositi. Djeca su vrlo fleksibilna. Ako vide da se roditelj dobro nosi sa strahom, prihvaćaju ga i oni. Ako pak vide da roditelj paničari, onda i njima strah postaje problem.
Osim toga, dijete do 6 godine osjeća emocionalno stanje roditelja. Strah je vrlo intenzivna emocija. Tako dijete osjeća emocionalno stanje roditelja iako se roditelj trudi sakriti svoje stanje i ne ga istinski pokazivati pred djetetom. Dijete osjeća sve, a najviše strah jer spada u intenzivne emocije. Zbog toga se ponaša u strahu – češće je nervozno, plače, ne može spavati, češće vas zove, ne usudi se isprobavati neke nove situacije, nesigurno je, traži da ste blizu i slične situacije.
Sve je to posljedica straha koji osjeća.
Iako roditelj ima strah od korone, a ne samo dijete, ono ga u ponašanju pokazuje u svakodnevnim situacijama. Možda očekujete da će se bojati korone, no ona djetetu puno ne znači ako ne pričate o tome. Više mu znači stanje roditelja koje dijete detektira u strahu. Ne zna dijete zbog čega je prisutan strah. No, kod njega se manifestira kao osjećaj da će izgubiti roditelja pa se maleni počne bojati za vas.
Tako je sa svim emocijama koje dijete doživljava a kako je strah jedna od intenzivnijih emocija, tako se dijete počinje čudnije ili drugačije ponašati jer osjeća vibracije straha od vas.
Moj dobronamjerni savjet vama je da ne skrivate emocije od djece jer će ih oni ionako „očitati“. Bolje je da objasnite djetetu što se dešava, na neki njemu prihvatljiv način. Kroz priče je zgodno ako je mlađe i imate dojam da neće razumjeti. Ako pak je starije dijete, objasnite primjereno dobi djeteta što se dešava. Kada to čuje iz roditeljskih usta bit će mu prihvatljivije objasniti vašu paniku, nemir i nelagodu nego da samo smišlja zbog čega osjeća da se bojite.
Djeca nemaju dovoljno životnog iskustva pa kada osjete strah kod roditelja, prvo što im pada na pamet je da će ostati bez vas. Zato se „zalijepe“ za vas, stalno vas traže i trebaju, češće zovu i pitaju jer se boje da se nećete vratiti. Njima je najveći strah gubitak vas.
Kada roditelj primijeti promjenu u ponašanju djeteta važno je da što prije iskomunicira kako se sam roditelj osjeća. Teško će dijete znati izraziti svoje emocije. Maleni sve svrstava u kategoriju – bojim se za tebe, da te ne izgubim. To je djetetu definicija straha u počecima. Kasnije proširuje iskustvo i na druge događaje no tada će vam već ispričati što ga muči.
Ne podcjenjujte sposobnosti djeteta samo zato što je po vašem mišljenju premaleno da bi razumjelo neke stvari. Osjeća i više no što slutite no ima problem s razumijevanjem te treba vaše dodatno pojašnjenje. Čak i kada mislite da je dijete premalo da bi nešto razumjelo, ispričajte kroz priču jer će shvatiti ako si date truda. U suprotnom će razvijati sve veći strah a u ponašanju djeteta će doći do promjena. Vama neće biti jasno zašto se dijete drugačije ponaša, a njemu zašto vi skrivate od njega.
Komunikacija je uvijek lijek za sve. Bitno je spustiti se na razinu djeteta svojim rječnikom kako bi dijete shvatilo o čemu pričate. Uskoro kreće Škola za roditelje gdje ćete moći sve ovo naučiti i isprobati u praksi. Prijave su na info@anitavadas.com . Više o školi za roditelje čitajte na OVOM LINKU.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!