U koju grupu roditelja spadate?
U onu koja kad dijete ima problem, vi odmah krenete u akciju kako biste što prije našli rješenje i pomogli djetetu da mu olakšate cjelokupnu situaciju?
Ili u onu grupu roditelja koji naprave dramu i pričanjem i jadikovkama još više pojačaju problem djeteta. Zajedno jadikujete i kukate a rješenja ni na tragu. Ostali vam govore savjete no vi ih ne slušate baš ili pak isprobavate od svega pomalo no ništa konkretno?
Ili pak ste ona grupa roditelja koja misli da će se problem sam riješiti kroz neko vrijeme i da se ne treba previše zamarati time. Kako došlo, tako će i otići. Neki bi rekli guranje glave u pijesak, a neki metenje pod tepih, no vaše iskustvo vam je pokazalo i dokazalo da se sve da riješiti samo od sebe i da se ne treba time opterećivati?
Ono o čemu vam želim danas pisati je kako s roditeljske perspektive dječji problemi ne izgledaju veliki no njima su poprilično teški i veliki. Zato je važno kakav stav zauzmete u njihovom rješavanju. Dijete će tako i samo pristupiti rješavanju problema učeći od vas.
Inače, svako dijete malkice drugačije doživljava roditeljski način nošenja s njihovim problemima.
Pa tako ako ste prva kategorija roditelja koji odmah kreću u akciju i riješe problem, šaljete djetetu poruku da za sve postoji rješenje i da i sam treba krenuti u tom smjeru da ga nađe i riješi. Uvijek može tražiti druge kao podršku baš kao što je tražio svoje roditelje.
Dijete drugu kategoriju rješavanja problema gleda kao da je poanta da ako se puno priča o problemu da će se onda problem i riješiti. Tako uči da je važno svima reći što ga muči i već će mu biti lakše, bez obzira riješi li problem ili ne.
Kada puštate vremenu da riješi problem i ne bavite se njime, iako vam je dijete reklo što ga muči, tada dijete doživljava kao da ga ignorirate i da ga ne volite, kao da mu niste bitni. Ponovi li vam dijete svoj problem no s vaše perspektive se to baš i ne čini kao neki problem jer je to bezazlena dječja stvar, tada dijete ima dojam da ono preuveličava te počinje o sebi misliti da s njime nešto nije u redu. S vremenom će se zatvoriti i neće vam više pričati zato što se svaki put loše osjeća. Tako nauči gomilati probleme, a gomila problema već jesu neki problem s kojim se vrijedi pozabaviti te se roditelj tek tada zapita kako je uopće došlo do toga. Zapravo je počelo puno prije kada nismo ni primijetili.
U svakom slučaju, roditelji koji su vrlo fleksibilni i prilagode se situaciji, ma koliko bezazlena bila, lakše će i brže pomoći djetetu.
U fleksibilnost spada i to da svaki dan trebate pronaći vrijeme za dijete u kojem ćete se potpuno posvećeno baviti djetetom. Bez obzira koliko god posla imali, jednom u danu odvojite svoju potpunu pažnju za dijete. Tako ćete biti u toku zbivanja i moći ćete prije primijetiti što ne valja a u čemu je dijete izvrsno.
Roditelji koji to rade ma koliko im nekada teško palo zbog obaveza koje imaju, imaju bolji odnos s djetetom i probleme rješavaju u hodu šaljući djetetu poruku da ja važno i bitno u njihovom životu. Čak i ako je u pitanju samo neka zadaćica koja i nije bogznašto. Djetetu šaljete poruku da vam ej važno čak i zbog toga.
Odrastanjem će i vaše dijete postajati sve fleksibilnije te će naći vremena za vas, bit će tu kad ga trebate, ma koliko nevažne situacije bile. U suprotnom će vas staviti na ignore i čekati da se samo riješi. Ili pak će raditi dramu i svima pričati što se zbiva, no problem pri tome neće rješavati.
Sve što danas naučimo dijete, jednog će nam se dana vratiti. Zato je važno da shvatite koliko je bitno da se kao roditelj prilagodite situaciji, vremenu i okolnostima te djelujete fleksibilno čak i kada nemate volje, ili imate manje vremena ili pak ne znate kako. Sigurna sam da ima ljudi koji će vam pomoći da naučite kako ćete dalje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!