Imate više djece i niti jedno nije po ponašanju slično drugome iako se trudite raditi iste stvari. Mnogi roditelji tvrde da rade iste stvari no jedno je dijete odlično odgojeno a s drugim imaju problema.
Imate li takvo iskustvo, osobno ili znate nekog kome je tako?
Zbog čega se to dešava i kako je to moguće?
Kada roditelji dobiju prvo dijete, prisutna je određena doza strahova zbog prvorođenog djeteta te unose u odgoj više energije, brižnosti, pažnje, ljubavi prožete strahom i nedoumicama. Dijete kao emocionalno biće osjeća roditeljske emocije i prenosi na sebe gotovo identične emocije. Više se drži roditelja i osjeća veću sigurnost ako su oni uz njega.
Roditelji pak se raspituju, educiraju, uče i isprobavaju sve što god stignu i mogu kako bi prikupili što više informacija i saznali što je najbolje za dijete i kako se ponašati. Najčešće biraju metodu pokušaja i pogrešaka, s obzirom na malo iskustva. Ta metoda nekada upali, a nekada ne. Kada ne upali, javi se još veća doza nesigurnosti koja se reflektira poput straha i dijete je osjeti.
Ono što će vam preporučiti svaki stručnjak ovog svijeta je da se dijete odgaja sa što više ljubavi i sigurnosti. No, što je trudnoća riskantnija i prve godine odgoja neiskusnije, roditelji imaju više nedoumica, tjeskobe i straha od same ljubavi. Odlično je ako s djetetom nema problema i ima svoju rutinu. Tada sigurnost raste i sve je nekako lakše. S obzirom na to da većina majki ide na posao nakon prve godine, brigu o djetetu preuzima netko drugi (tete čuvalice, jaslice, bake…) koji već imaju dovoljno iskustva i strah se polako topi.
Za dijete je bolje kada osjeti veću količinu ljubavi no roditelj koji je u brizi ne može stvoriti ljubav koju nema jer je pun straha i briga oko djeteta. U tim prvim godinama se sve te emocije roditelja prebacuju na dijete i s vremenom ih dijete počinje pokazivati u ponašanju.
Tako može postati strašljivo, s manjkom samopouzdanja i sigurnosti u sebe, premalim samopoštovanjem (ako ga roditelji često kritiziraju) ili pak previše sigurno u sebe ako ga roditelji prečesto hvale (i za ono što treba i za ono što ne treba). Jer ima roditelja koji su čuli da je pohvala odlična i hvale dijete za svaki zalogaj hrane, za svaku sitnicu i nauče dijete ovisiti o pohvalama. Kod djeteta se razvija neutemeljeno samopouzdanje.
Kada u obitelj dođe drugo dijete, roditelji već imaju određeno iskustvo i puno su sigurniji u sebe te pola strahova prirodno otpadne i nema ih. Tako drugo dijete odrasta s više spontane ljubavi, bez toliko primjesa straha što je za dijete bolje dok su i sami roditelji sigurniji u sebe. Dijete ima čvrste temelje.
Osim toga, što se dešava s prvim djetetom kada dođe drugo dijete. Ma koliko god brzo imali dijete jedno za drugim, ipak je to prvo dijete „čitav“ svoj kratki život naviklo imati svu pažnju roditelja na sebi. Bilo to samo dvije godine ili pak više, ipak je to djetetu cijeli njegov život. Drugo iskustvo nema. Ima samo to da se do sada sve vrtjelo oko njega i odjednom kao da mu nestaje tlo pod nogama i sve one početne emocije se pojačavaju, naročito strah i nesigurnost. Boji se da će izgubiti svu ljubav roditelja i počinje se na nesvjesnoj razini „boriti“ za nju.
Što dijete radi?
Promatra na koji način mu roditelji pružaju više pažnje te onda počinje primjenjivati te obrasce ponašanja. Znači, dijete još uvijek nema pojma što je dobro a što nije, što se smije a što ne, što je društveno prihvatljivo a što nije. Ono samo zna da treba svu pažnju i ljubav roditelja privući na sebe, nekako, nekakvim ponašanjem.
Ako to ne uspije dobrotom i pomaganjem oko drugog djeteta jer u početku želi pomoći no ako roditelji u strahu da mu nešto ne napravi, „odguravaju“ drugorođeno od prvog tada mu taj obrazac ne koristi.
Traži neki novi. Sve dok ne nađe adekvatan, kojim privlači pažnju.
Najčešće roditelji, na nesvjesnoj razini daju djetetu pažnju kada je u pitanju loše ponašanje. Ako starije dijete napravi neku glupost, svi se sjate oko njega, razgovaraju i brinu o njemu. Nije važno što su to „špotancije“ i što je obrazac ponašanja negativan. Bitno da je dijete postiglo što je htjelo, a htjelo je pažnju.
Kada shvati da to funkcionira, tada je važno samo dosjetiti se te privlačiti pažnju i ljubav roditelja. I zato se starije dijete, ako ga ranije ne uključite u brigu oko mlađeg, ako ga ne hvalite za pomoć oko mlađeg ili pak i dalje ne odvojite vrijeme za prvorođeno, ono počinje privlačiti pažnju nekim neprimjerenim ponašanjem na koje se žalite.
Uvijek savjetujem roditeljima da barem jednom dnevno ili nekoliko puta tjedno provode vrijeme samo s prvorođenim djetetom kao što su to običavali kada je bilo samo. Ili se dogovorite da jedan roditelj bude nasamo sa starijim, a drugi s mlađim po nekoliko puta tjedno. Tako će starije dijete dobiti barem djelić pažnje koju je ranije imalo. Iz tog razloga nastaje i ljubomora kod starijeg na mlađe jer je ono uzelo većinu vremena, pažnje i ljubavi koju je starije imalo prije mlađeg.
Preduhitrite li ovo, možete izbjeći nezgodne situacije.
I da se vratim na naslov – različita djeca istih roditelja…zapravo roditelji više nisu isti kada dobiju drugo dijete, a prvorođeno se samo prilagodi novom ponašanju roditelja i želi zadržati ljubav, sigurnost i pažnju koju je do sada imalo (to do sada je djetetu čitav život, a vama samo nekoliko godina od vašeg života). Starijem je to jedino životno iskustvo koje ima i naravno da se svojim ponašanjem prilagođava roditeljima, preživljavajući i boreći se za sebe.
Stoga, nije toliko do djeteta koliko je prvotno do roditelja koji nesvjesno promijene svoje ponašanje prema djetetu kada dođe drugo dijete.
Može se dogoditi da je prvo dijete boležljivo ili ima neke zdravstvene probleme, tada se situacija mijenja. Tada svu pažnju roditelji fokusiraju na to dijete, a sva druga djeca koja se rode ili su uključena i svojom pažnjom na to dijete ili pak se počinju boriti za svoje „mjesto pod suncem“ te opet počinju svojim ponašanjem kontrolirati količinu ljubavi roditelja ponašajući se tako da privlače pažnju na sebe, a najčešće je to ako ne uspiju biti ekstra dobrice, onda su onakvi na koje roditelji reagiraju. Znači, ako roditelji usmjeravaju pažnju na dijete pohvalama ili posvećujući se djetetu, ono nema potrebu raditi neprimjerene scene. U suprotnom je prisiljeno privući pažnju roditelja kako god zna i umije. Ono želi ljubav i pažnju.
Moji savjeti roditeljima su da se nekako dogovore i rasporede vrijeme kako bi sva djeca imala svoje vrijeme s njima, da uključuju starije dijete oko brige za mlađe, ili ostalu djecu oko brige za boležljivo dijete, da hvale opravdano ono što vide da dijete radi dobro, da nauče davati pravilne kritike od kojih dijete napreduje a ne da režu krila djetetu, da uzmu i vrijeme za sebe kako bi napunili baterije i mogli se davati djeci i najviše vam želim strpljenja i ljubavi.
Dobro je da se educirate kada imate vremena. Odlično je ako povremeno djecu netko drugi pričuva a vi se kao partneri izvedete i budete malkice sami. Bilo bi dobro da svako dijete dobije svoje vrijeme sa svakim od roditelja u četiri oka te tako dobije potpunu pažnju koja nedostaje. U takvim situacijama se dijete više otvara roditelju i iskrenije je.
Organizirajte večeri društvenih igara ili druženja ili neke obiteljske izlete kako biste svi sudjelovali ili nešto tome slično.
Sve što god vidite da vam je od koristi, primjenjujte.
Ako primijetite neobično ponašanje kod djeteta, potražite pomoć stručnjaka jer najčešće zbog pristranosti ne vidite realnu sliku i ne shvaćate svoje nesvjesne greške. Kada još nije eskaliralo, u početku se može puno toga popraviti.
Obitelj je poput tima u kojem svatko treba mjesto pod suncem, a tu najčešće roditelji zanemare sebe fokusirajući se samo na dijete.
Svatko, znači svatko, pa i vi odrasli trebate svoje vrijeme i pažnju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.