Ima roditelja koji imaju duboko ukorijenjeni strah od toga da im „dijete ne umre od gladi“ pa ga čitavo vrijeme nutkaju samo da jede.
Naravno da nijedno tijelo nije stvoreno za to da neprestano jede. Dapače, istraživanja nam pokazuju da su zdravija tijela koja manje a kvalitetnije jedu.
Što više djetetu trpate hranu, to će dijete prije izgubiti svoj prirodni osjećaj za glad.
Realno, u našoj državi nije zabilježen nijedaan slučaja djeteta koje je umrlo od gladi, ali zato kao nacija imamo problem s pretilošću.
Ako dijete neprestano trpate s hranom, ono ne zna kad je gladno a kad nije i neprestano jedenje postaje navika ili pak utjeha.
To su dva velika problema vezana uz prehranu – loša navika ili utjeha hranom.
Prvi problem nastaje iz roditeljskog straha da dijete nije jelo dovoljno, da je premalo, preslabo, boležljivo ili pak neki drugi razlog koji roditelj ima kao uvjerenje da bi se djetetu moglo nešto dogoditi te se trudi da dijete čitavo vrijeme ima nešto za jesti, bilo ono gladno ili ne.
Takva djeca izgube osjećaj za glad i jedu kad god im je hrana u vidnom polju. Sami realno ni ne znaju što to znači biti gladan. Roditelji pak se zbog vlastitog straha ne pobrinu da dijete dobije osjećaj za glad već im je važnije da je dijete stalno sito.
To što će dijete biti čitavo vrijeme sito, ne znači da je to za funkcioniranje tijela zdravo već je roditelju bitno da dijete nije gladno.
Drugi problem je taj što roditelje nauče dijete utješiti hranom. To znači svaki put kada je dijete tužno, ljuto ili ga nešto boli, oni mu daju da nešto pojede. Tako dijete s vremenom i samo počne tražiti hranu kada se ne osjeća dobro. Ta navika ostaje i kada ono odraste.
Umjesto da se pozabavimo djetetovim emocijama, da ih imenujemo i prihvatimo, da dozvolimo da dijete bude tužno, plače, ili da bude ljuto i procesuira tu ljutnju, mi ga utješimo hranom i tako poništavamo njegovo trenutno stanje.
Nerijetko ta navika pređe u o oblik bolesti – poremećaj prehrane, poput bulimije, anoreksije ili pak pretilosti.
Takva djeca ne osjećaju kako se osjećaju već sve što osjećaju pripisuju gladi i tješe se hranom.
Važno je da roditelji od malih nogu djeteta prepoznaju svoje obrasce ili pak strahove koje sami imaju kako ne bi projicirali na dijete. Tada poradite na tome. Javite se nekom terapeutu da prođete kroz ta duboko usađena uvjerenja i dozvolite sebi osloboditi ih se kako ne biste to prenosili na dijete.
Osim toga, dobro je da se roditelji potrude djetetu omogućiti da osjeti i razvije osjećaj za glad te da ono samo traži hranu prije nego li ga vi zagušite svojim strahovima.
Osvijestite djetetu kako izgleda osjećaj gladi – da se javljaju zvukovi u želucu, da usta ispuštaju slinu, javlja se opća slabost, vrtoglavica, treperenje pred očima, manjak energije i slično.
Svaki put kada dijete kaže da je gladno, pitajte ga kako zna da je gladno, što osjeća, što mu se dešava s tijelom. Osvijestite djetetu manifestacije gladi da bi ono i ubuduće moglo prepoznati kada je doista gladno a kada jede iz navike.
Neku djecu je dobro pustiti da ne jedu i preskoče jedan obrok, naročito ako im je osjećaj gladi već narušen. Pratite sebe i svoj strah te vaše reakcije na to da dijete ne jede. Vidjet ćete da taj strah izvire iz vas i vaših uvjerenja i navika. Što prije to osvijestite, to ćete prije moći djetetu pomoći, ali i sebi.
Izbjegavajte davati djeci hranu ili sokove bogate šećerom jer ona zatupljuje osjećaj gladi odnosno stvara lažni osjećaj sitosti te uslijed toga dijete opet ne razvija zdravi osjećaj gladi.
Za dijete je najbolje da pije što više vode a naviku pijenja sokova izbacujte jer taj šećer samo šteti a manje koristi djetetu.
Što zdravije navike djetetu stvarate, to će ono razvijati svoj prirodni mehanizam za glad i imati regularnu probavu, dovoljno energije i vitalno tijelo. Sve što je umjetno izbacujte, ako želite djetetu dobro. Što manje takvih navika stvarate, to će dijete biti zdravije.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.