Koliko je vaše dijete „svoje“ uz vas? Koliko dopuštate da iskazuje svoj karakter bez da ga suzbijate ili mijenjate? Trudite li se u odgoju miješati u karakter djeteta ili samo korigirate postupke ponašanja?
Znate li koja je razlika?
Zamislite svoje dijete kao ploču za pisanje. Svi vaši postupci kojima djelujete i primjerom pokazujete jer vas dijete kopira i kroz to se formira, sve se to „upisuje“ na ploču. No, ako se vama ne sviđa oblik ploče, njena boja, veličina ili pak išta drugo na samoj ploči, to znači da zadirete direktno u osobnost djeteta i želite ga mijenjati.
Svatko od nas se rađa jedinstven i trebao bi ostaviti jedinstven trag na Zemlji. Prihvatiti nekog drugog kao različitog od nas a opet ga voljeti takvog kakvog jest je veličina koju trebamo naučiti i pokazati u svojim djelima.
Nije to lako kad je vaše dijete u pitanju, ili pak partner. No, jedini je put do mira u domu.
U posljednje vrijeme mi sve češće dolaze roditelji na individualna savjetovanja koji svojoj djeci nameću ono što oni misle da je za djecu najbolje. Ne žele time svojoj djeci loše, nego traže ono što je najbolje, po njihovom mišljenju.
No, djeca to odbijaju i ne žele i naravno da se kod roditelja javlja strah da to neće ispasti na(j)bolje.
Razlog zbog kojeg roditelji ne popuštaju je taj da imaju više iskustva i stariji su.
Dijete nema iskustva ali ima jednu moćnu prednost – sluša svoj unutarnji glas koji ga vodi i točno zna što je najbolje za njega. Pri tome nema argumente zašto to želi jer nema iskustva. Osjeća da je odluka dobra i zalaže se za nju, ali nema argumenata. Tu roditelji nisu na čistu što učiniti.
Primjer!
Što ako vaše dijete ne želi jesti ono što mu vi dajete nego samo ono što ono bira?
Što ako je vaše dijete razvilo neke navike ponašanja koje se vama ne sviđaju?
Ima roditelja koji svoju djecu okarakteriziraju kao lijenu samo zato što dijete ne želi raditi ono što mu se ne sviđa.
Ima djece koja su u potpunosti drugačija od svojih roditelja, karakterno se ponašaju drugačije ili pak su drugi tip za razliku od roditelja ali roditeljima se to ne sviđa pa ih žele naučiti da budu kao oni, kritizirajući njihovo ponašanje.
Pogledajte oko sebe koliko je djece koju su roditelji natjerali da rade ono što oni žele, ali s vremenom su ta djeca otišla od njih i krenula svojim putem jer više nisu mogla živjeti pod pritiskom ili kritikom.
Razumijem roditeljski strah i poriv da djetetu žele najbolje no kako bi bilo da sebi dozvolite mijenjati perspektivu na to da je i svijet drugačiji. Veća je vjerojatnost da će dijete ostati uz vas ako mu budete podrška nego ako ste u sukobu i nerazumijevanju ili pak kritizirate.
Rađaju se djeca koja će se baviti nekim novim zanimanjima i poslovima koji još ne postoje. Svijet ide intenzivno naprijed i otvaraju se nove mogućnosti. Oni su spremni za to. Mi nismo jer ne gledamo njihovim očima na svijet i potencijale svijeta. Zato djeca nemaju argumenata kada ih pitate zašto to žele ali iznutra znaju i osjećaju da su na dobrom putu. Slijede svoje unutarnje vodstvo a ne vas kao vanjski autoritet.
Kako im možete pomoći?
Vjerujete u njih! Podržite ih! Nemojte se bojati da ćete pogriješili, ostanite uz njih. Ako ostanete uz njih poslat ćete poruku da imaju najveću podršku u vama. Više ćete pogriješiti ako ih uvjeravate u ono što oni ne žele. Tako naša djeca zaostaju. Umjesto da idu naprijed kao što i svijet ide naprijed, oni postaju ono što smo mi – strašljivi za isprobavanje novog. Ostaju u onome što je vaše a ne njihovo. A mi smo old timeri, generacije prošlog stoljeća.
Ovo nije naše vrijeme nego njihovo vrijeme i zato je dobro naučiti surađivati s njima i više im vjerovati.
To su generacije koje će mijenjati svijet! Pod uvjetom da ih mi u tome ne blokiramo u tome ili ih uvjerimo da to nije moguće i nek’ se spuste na zemlju.
Razmislite malkice o ovome.
Želim vam puno sreće a ako zapne – tu sam!