Svako malo mi se javi zabrinuti roditelj koji brine o tome kako je njegovo dijete rastreseno, izgubljeno, neorganizirano i nesamostalno.
Postoje ljudi koji su takvi cijeli život. Stekli su takve navike od malih nogu i zamislite, oni tako funkcioniraju cijeli svoj život. Žive, rade, imaju obitelj, surađuju s drugima i ide nekako. I za njih ima mjesta na kugli zemaljskoj.
Najgori dio priče je kada savršeno organizirana osoba naleti ne nekog neorganiziranog. Tada ili ova preuzme kompletni posao ili odustane od suradnje.
No, da bi organizirana osoba postala organizirana, potrebno je puno tehnika, metoda, načina, učenja, vježbe, strpljenja i vremena.
Menadžeri uče o tome. Zato i jesu to što jesu.
Rijetki se rode s tom osobinom. Organiziranost se uči i stječe. Naročito je dobro ako su u obitelji roditelji dobro organizirani jer tada djeca kopiraju i brzo nauče osim ako nisu spontani tip ili „slobodni umjetnici“ pa ih to ne zanima.
Stoga, dragi moji roditelji, možda ste vi rodili malog genija, možda je vaše dijete natprosječnih sposobnosti, možda je maleni bistrić, no sve to ne znači da će imati organizacijske vještine SAM OD SEBE.
To se uči!
Dakle, potrebno je djetetu pomoći da nauči kako da organizira dan, kako da ujutro dobije na vremenu, kako da se što brže spakira, kako da sredi školsku torbu, kako da organizira svoje učenje i treninge, svoje slobodno vrijeme i tako dalje. Sve aktivnosti tijekom dana, tjedna i mjeseca potrebno je proći nekoliko puta. Tek kada vidite da dijete postaje samostalnije, prepuštate mu da preuzme sam kontrolu nad svojom organizacijom.
Sve ono što vidite da je djetetu problem, vi ste ti koji trebate naučiti dijete kako biste mu olakšali za cijeli život.
Čak i „slobodni umjetnik“ ili dijete kojem vrijeme ne predstavlja ništa, čak i takvo dijete može naučiti osnovnu organizaciju svojih aktivnosti tijekom dana.
No, potrebno je uložiti trud, vrijeme, znanje i energiju te iznova i iznova ponavljati da bi dijete usvojilo organizacijske vještine.
Manja djeca najčešće nemaju osjećaj vremena.
To vam je onaj osjećaj kada ste na godišnjem odmoru i ne nosite sat sa sobom jer možete trošiti svoje vrijeme kako god želite. Niti morate gledati na sat, niti osjećate pritisak, niti vas je briga za bilo što. Imate osjećaj da je cijeli dan vaš i da ništa ne morate, da vas nitko ne proganja, osjećate unutarnji mir, zadovoljstvo i beskonačnu slobodu od vremena.
Tako se dijete osjeća u svakom trenutku.
Brigu i stres mu namećemo mi odrasli.
Mi očekujemo da će ono to moći, a njemu nije jasno što biste vi htjeli od njega kada ono ima dovoljno vremena za sve. No, u stvari nema osjećaj postojanja vremena.
Želite li da dijete nauči, shvati i dobije taj osjećaj, trebate ga tome naučiti i podučiti. Ili gledanjem na sat, ili nekakvim tajmerom koji će zvoniti ili pješčanim satom ili na bilo koji drugi način. Digitalni satovi su odlični. No, čak i svaki mobitel ima štopericu ili mjerač vremena. Djeci zabavno kada vide kako mi odrasli to radimo.
U početku neka sve rade uz takve mjerače jer im vaše požurivanje neće dati osjećaj žurbe da vrijeme „curi“. Za stvaranje tog osjećaja trebate djetetu dati više vremena.
No, nemojte se ljutiti na dijete jer ono nije krivo što se nije rodilo s osjećajem vremena ni savršeno organizirano.
I da vas utješim, previše savjesna i organizirana djeca su totalno u grči i strahu. Tako da to opet može biti druga krajnost. Ne zalijećite se u to.
Pustite djetetu da bude dijete i samo ga usmjerite i podučite onome što želite. No, pri tome mu dajte dovoljno vremena za svladavanje određene navike.
Na kraju krajeva, ako dijete nešto ne zna, zapitajte se tko ga je tome ikada podučio, koliko dobro ga je netko naučio, koliko mu je vremena dano da usavrši tu aktivnost i koliko ste vi kao roditelji bili dio svega toga. Kritiziranjem nećete apsolutno ništa postići osim kontraefekt.
Stoga, prionite na posao i s ljubavlju podučite dijete svemu što želite.
Iznenadit ćete se koliko te male spužvice upijaju i koliko brzo uče. Sretno!