Svi se busamo u prsa da ne živimo za druge i da nam tuđe mišljenje nije važno, a padamo na prvom testu. Čim moramo potražiti pomoć za sebe ili članove naše obitelji kad je u pitanju mentalno zdravlje, prvo što nas spriječi je mišljenje drugih.
Što će drugi reći?
Što će reći susjedi?
Što će misliti ako nas vide?
Mislit će da mi ne znamo, reći će da nismo kao drugi…
Što ako…što ako…a sve je vezano uz tuđe mišljenje ne dragih i ne bliskih nam ljudi.
I što sad u takvoj situaciji?
Zapitajte se što će za nekoliko godina reći vaše dijete zato što mu niste ponudili adekvatnu pomoć kad mu je bila potrebna.
Hoće li vas dijete više osuđivati od svih tih susjeda i tobožnjih prijatelja?
Kako će se to što niste ništa poduzeli (zbog drugih) odraziti na život vašeg djeteta? Ali u konačnici i vaš život?
Koji dobar razlog ćete reći djetetu zašto ga niste vodili kod logopeda, defektologa, psihologa, psihijatra, školskog liječnika ili bilo koje stručne osobe koja bi mu mogla pomoći?
Pogledajte nekoliko godina prema unaprijed.
Hoće li uz vas biti vaše dijete ili susjedi i prijatelji?
Kada jednog dana vi zatrebate liječničku pomoć, što će dijete naučiti od vas – učini sve za najbliže ili sakrij od drugih ono što je najbližima?
Čemu primjerom podučavate dijete – da je sramota potražiti pomoć ili da ćete učiniti sve što treba kako bi djetetu ili nekom vašem bliskom članu bilo bolje?
Živimo u stoljeću u kojem je sve dostupno. Nema stručnjaka koji nije dostupan. Nema mogućnosti koje ne možete iskoristiti. Većina je znanja besplatno dostupna na internetu. Još više stručne pomoći možete dobiti preko uputnice te čak nećete morati platiti.
Svatko zna nekog tko zna nekog ili ima nekog tko zna nešto što vama treba. Umjesto da sve to iskoristite, vi skrivate, poričete, niječete, čekate da prođe ili pak da se samo riješi.
I tko najviše pati? Sada dijete, a kasnije ćete vi.
Tako je malo potrebno da dijete počinje izgovarati glasove kako treba.
Samo ga odvedite logopedu.
Tako je malo potrebno da se dijete izliječi od neke bolesti, ali treba nešto poduzeti.
Toliko je puno znanja o hiperaktivnosti, disleksiji, disgrafiji, diskalkuliji i mnogim drugim sličnim ili manje sličnim rješivim problemima, samo treba odvesti dijete kod odgovarajuće stručne osobe.
Ima hrpa nezaposlenih ljudi i studenata koji pomažu oko zadaća jer vi ne stignete ili ne znate. Organizirajte barem jednom tjedno pomoć ako vi ne stignete ili ne možete. Cijena za to je cijena kutije cigareta, a rezultati su nemjerljivi.
Nije istina da u 21. stoljeću mora biti sramota nešto poduzeti.
Neka vas bude sramota što ne poduzimate ništa kada je dostupno sve.
I razlog zbog kojeg ne poduzimate je potpuno pogrešan i nije fer prema djetetu – sramota pred drugima.
Žalosno je da dijete ne dobije adekvatnu pomoć, a samo si ne može i ne zna pomoći.
Vjerujte mi, nagledam se roditelja koji zbog sramote ne čine ništa iako to već nisu tabu teme. Nadam se da vi niste jedan od tih roditelja.
Učinite sve što možete, učinite i više od toga…jednog dana će vam se sve to vratiti.
Ne činite li ništa…i to će vam se vratiti.
Ne samo da je to dužnost roditelja već je ponekad dovoljno nekoliko tretmana da se dijete osjeća bolje jednako kao i vi kao roditelji.
Pišem iz iskustva jer mi dolaze roditelji i govore da se spremaju k meni godinama i dolaze kad je već poprilično kasno te nam treba dosta vremena da ispravimo načinjene greške. A moglo je jednostavnije i drugačije, samo da se nije čekalo da samo prođe jer dosta toga ne prolazi samo već se gomila ispod tepiha i postaje sve veći problem. A ne mora biti tako! Ovisi o vama roditeljima!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaš Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj