Čim prvi put saznaš da ćeš biti roditelj u tebe se uvuku neka tjeskoba i strah.
Od tog trena više ne brineš samo za sebe već i za maleno stvorenje koje ti stiže.
Hoće li preživjeti, hoće li sve biti u redu, hoćeš li ti biti dobar roditelj, kako ćeš sve to znati, hoćeš li ti to moći, možeš li ga dovoljno zaštititi…
Svaki roditelj postavlja sebi ovakva i slična pitanja.
Svaki roditelj na kraju uspije u manjoj ili većoj mjeri biti uspješan roditelj.
U čemu je onda problem?
Problem je u tome što za dijete nije dobro odgajati ga u strahu i tjeskobi jer projiciramo to na njega.
Nagledam se djece u školi koja žive od malena u grču, strahu i tjeskobi zbog roditelja i njihovih stanja grča, straha i tjeskobe.
Zadatak je djeteta da bude sretno i veselo, bezbrižno i radosno, da živi život pun ljubavi.
Kada nauči živjeti život pun ljubavi bit će mu lakše nositi se sa svim nedaćama na način koji je naučio.
Nauči li dijete od malih nogu živjeti u strahu i tjeskobi, nastavit će tako i dalje.
Kada će onda imati vremena naučiti što je ljubav? Kada?
Zadatak je roditelja da stvore dobre temelje u djetinjstvu – podrška, ljubav, razumijevanje, sreća, uspjeh, zadovoljstvo, mir, radost, obilje smijeh.
Za sve ostalo se život pobrine i servira sam.
No, ako su temelji dobri, tada će se dijete znati nositi sa svime.
U suprotnom od silne brige, nije baš lako.
U subotu radimo na radionici vježbe kojima osvještavamo količinu straha s kojom živimo. Učimo koliko to utječe na dijete. Vježbamo pravilne stavove koji će nama olakšati da budemo bolji roditelji, a djetetu da živi bezbrižno djetinjstvo.
Veselim se našem susretu!