Počela je još jedna nastavna godina i moram priznati da se sa svakom nastavnom godinom sve više čudim roditeljima koji drame oko toga.
Organizacijski nikad nije bilo lakše doći do knjiga i sveg potrebnog materijala za školu. Naručite online i donesu vam na prag ili pak dijete dobije u školi.
No, ipak se događa da roditelji rade drame i stvaraju brige kojih nema pri tome prebacujući veći dio krivnje na školu i učitelje, jer kao oni traže. Učiteljima niste prvi ni jedini te su oni već navikli na to. Oduvijek u školi treba ono što treba i vašoj djeci.
Osim toga, nikad više objava po društvenim mrežama kako je zlateko krenulo u školu, kako mu treba puno sreće jer nikad se ne zna kako će biti i hoće li ono moći završiti tu školu.
Svih ovih godina, sva su djeca završila osnovnu školu a mnoga i srednju. Izrazito su rijetki slučajevi kada dijete ne završi, pada razred ili nešto slično a i tada je unutar sustava organizirano što i kako će dalje. Za sve postoji rješenje.
Nema djeteta koje ne upiše srednju školu, možda zbog slabijih ocjena nije željena ali se kasnije ispostavi da mu je to baš trebalo. Ono što me više brine je panični strah roditelja kako će baš njihovo dijete upisati i završiti.
Jeste li svjesni svi vi koji se tako plašite da taj isti strah prenosite na dijete i da se ono neće uopće osjećati ugodno odlazeći u školu od koje vi kao roditelji paničarite?
Znači, ne dozvoljavate djetetu da školsko doba bude njegovo najljepše doba već unaprijed stvarate paniku – kako će naše zlato.
Roditelji bi trebali biti ti koji motiviraju i osnažuju svoje dijete, koji su tu svaki put kada dijete posustane. Roditelji su ti koji trebaju pomoći djetetu da se riješi straha, panike i drame, a događa se baš suprotno.
Kako radim u školi, nema mi smisla dizati tenzije i stvarati strah oko škole, već mi je namjera da dijete zavoli školu.
Teško će je zavoljeti ako mu prijetite jedinicama ili strogim učiteljima a ne prezentirate da je negativna ocjena posljedica neučenja i nerada. Znači, ono mora povezati svoj uloženi trud i nagradu ili posljedicu za to. Ne ovisi to o učiteljima i njihovim stavovima. Kako u svakom žitu ima kukolja tako i u školstvu no sve je manje takvih osoba i izolirane su, a više je onih koji surađuju, potiču, motiviraju dijete na rad i rezultate.
Šaljemo li dijete u startu u školu s tjeskobom i strahom kako će mu biti, tako će se dijete i osjećati – niti će mu biti ugodno odlaziti niti će rado učiti.
Kao roditelji trebate činiti baš suprotno.
Osim toga, mnogi roditelji svoje dijete uzdižu na nivo na kojem dijete nije. Svakome je njegovo dijete posebno i tako treba biti, no nije svako dijete lumen i s time se treba pomiriti. Nisu svi za 5, nisu svi za gimnazije, nisu svi za fakultete i doktorate, ma kako vi uzdizali svoje dijete i mislili da je najbolje. Što je loše s prosjekom?
Dijete koje ima srednje ocjene ili pak upiše strukovnu školu nije za umanjivanje vrijednosti jer baš tih radnika u društvu nedostaje i pokazalo se da su čak bolje plaćeni od fakultetski obrazovanih osoba.
To što se roditelj želi dičiti školovanim čovjekom koji će mu doma sjediti jer neće htjeti to raditi nakon završene škole ili pak neće moći dobiti posao u struci i morat će se ionako prekvalificirati, to će se na kraju obiti roditelju o glavu.
U periodu o sedme do jedanaeste godine dijete pokazuje interes za ono što želi u životu raditi. No, ako vi kao roditelji vršite pritisak na dijete da ima sve petice i da pohađa nekoliko izvannastavnih aktivnosti, dijete će iz ljubavi prema vama pohađati sve i izgubiti vlastiti interes za onim što doista želi. Ako dijete pohađa puno aktivnosti ne znači da je talentirano za sve. Čast izuzecima.
U današnje vrijeme bi svatko htio da dijete ima sve 5, govori nekoliko stranih jezika, profesionalno se bavi sportom te pohađa raznorazne napredne programe.
Jeste li uopće svjesni da dijete nema vremena za život, da je u stresu od silnih obaveza izvan škole a ne od onih unutar škole?
Meni djeca u školi plaču da nemaju vremena pisati domaću zadaću jer odmah nakon škole gotovo svakodnevno imaju raznorazne aktivnosti.
Tu i tamo koje dijete roditelji puste na prespavanac kod prijatelja jer i tu postoji strah i briga da će to naštetiti djetetu ili pak je to obaveza za koju roditelji nemaju vremena.
Malkice su se promijenile vrijednosti odgoja i na snazi je dokazivanje da si najbolji a ne da si sretno i zadovoljno dijete koje ima djetinjstvo.
Razmislite, ne kradete li svojem djetetu djetinjstvo koje nikada više neće moći vratiti jer ono je dijete sada i nikada više.
Razmislite, želite li kasnije liječiti traume djetetu od škole za koju vi mislite da bi ono trebalo upisati a ne onu koju dijete silno želi.
Razmislite o tome koliko strahova namećete djetetu umjesto da se bavite njime, igrate, šetate, smijete i učite ga da bude opušteno.
Razmislite koliko pritisak na dijete da dobije 5 umjesto 3 ili 4 može djetetu stvoriti stres a realno te ocjene nisu nikome više važne jer je društvo organizirano tako da svi upišu srednju školu pa čak i fakultete.
Razmislite, možete li išta mijenjati i učiniti da vaše dijete ima djetinjstvo po guštu i da s osmjehom odlazi u školu umjesto u grču.
Na kraju shvatimo da više problema imaju roditelji a ne djeca jer ipak sve počinje i završava od vas.
Razmislite i upišite Školu za roditelje da naučite KAKO jer je onda sve lako!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.