Ima roditelja koji se hvale time da imaju prijateljski odnos sa svojim djetetom. Vjerujte mi da vam to ne ide na ponos jer vaše dijete ima samo dva roditelja a prijatelja može imati koliko god želi ako ga podučite što je pravo prijateljstvo.
Roditelji misle da će imati veći utjecaj na dijete ako se s njime sprijatelje. Ima i onih koji misle da će im se dijete tako više otvarati pa će moći davati prijateljske savjete koje će dijete poslušati.
U stvarnosti, dijete treba vođu, uzora i odgovornu osobu na koju se može osloniti kako bi mogao kročiti kroz život s povjerenjem.
Dijete gleda kako vi kao roditelj živite, djelujete i nosite se s problemima i to će kopirati i učiti nešto na svjesnoj razini a dosta toga na nesvjesnoj razini.
Roditelji koji sklapaju s djecom prijateljske odnose i trude se graditi takvu vrstu odnosa, zakidaju svoje dijete za vodstvo, autoritet, pravila, davanje osjećaja sigurnosti kroz postavljanje granica i životne smjernice.
Zapravo do toga dolazi jer i sam roditelj ne želi prihvatiti svoju ulogu roditelja i nije spreman na preuzimanje odgovornosti za dijete. Taj svoj nedostatak, roditelj kompenzira prijateljstvom s djetetom.
Posljedice takvog odnosa znaju biti narušavanje obiteljske dinamike. Kako roditelj ne želi preuzeti odgovornost vođe, tako u toj situaciji to preuzima dijete. Nerijetko u takvim obiteljima možete vidjeti kako će dijete donositi odluke umjesto roditelja.
Je li dijete zrelo za to? Nije.
Je li dijete u svojoj prirodnoj poziciji za to? Nije.
Je li djetetu ugodno u toj poziciji? Nije.
Djetetu je ukradeno djetinjstvo a roditelj svoje produžuje kroz pogrešan stav prema roditeljstvu.
Ako je dijete dovoljno zrelo da se nosi s tom ulogom i ne zlouporabi je, onda će šteta biti minimalna iako je ono odraslo preko noći. Ukradeno mu je djetinjstvo, pravo na opuštenost, igru, zabavu. Odjednom je odraslo. Tko će mu nadoknaditi izgubljeno?
Ima jedna moja osobna situacija s kćeri koja je meni osvijestila koliko je djeci vodstvo bitno. Naime, kada sam kao mlada počela izlaziti, tata je bio strog i nametao točno vrijeme povratka kući. Nisam smjela zakasniti ni minutu.
Zato sam odlučila to mijenjati u odgoju svoje djece te sam im dozvolila s punoljetnošću da ostanu vani kad i većina ostale ekipe.
Već nakon nekoliko izlazaka me kćer pitala da joj dam točno vrijeme do kada može ostati vani jer svi imaju točan tajming samo ona ne i to je zbunjuje. Ne zna pravilo. Čak je i drugi ispituju kako je to moguće. Osjećala se vrlo nesigurno. Kaže ako mi daš da dođem u 12 sati onda bar mogu zakasniti i osjećam se pobjedonosno ili ako dođem ranije opet se osjećam kao pobjednik. Ovako, bez točnog vremena, nema se za što uhvatiti i nije mi toliko zabavno.
Razumijete kako vaše ne postavljanje granica djeluje na djecu? Zbunjuje ih i nije im uopće zabavno kao što se to nama odraslima čini.
Nakon toga smo dogovorile pravilo u koje vrijeme treba doći a ako ostaje dulje da pošalje poruku. I svi zadovoljni i mirni.
Roditelj koji želi biti prijatelj s djetetom možda ima dobru namjeru u svojoj glavi, ali praksa pokazuje da zakida dijete te na kraju to dijete nije zadovoljno i sretno već zbunjeno i počinje preuzimati ulogu za koju je premlado.
Ako se kao roditelj osjećate loše u vlastitoj roditeljskoj ulozi, preporučujem da potražite stručnu pomoć i vodstvo koje će vam pomoći da zacijelite svoje rane iz djetinjstva te tako preuzmete dio odgovornosti za vlastiti život ali i život svojeg djeteta.
Do dvadesete godine dijete treba roditelja i vođu, a nakon toga odnos može više ličiti na prijateljski iako će i tada dijete očekivati da roditelj bude i ostane roditelj.
Ne kradite djetetu jedinstvenu priliku života da ima svoje roditelje jer prijatelje će naći u školi i društvu a roditelje kao vi neće.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.