Analizirajte malkice sebe i primijetite koliko vam je teško ne raditi ništa. Osjećate se beskorisnima i kao da će vas svi drugi osuditi zato što ste uzeli vrijeme za sebe.
Iza takvog razmišljanja se krije uvjerenje da je nedopustivo ne raditi ništa jer inače ništa ne vrijediš. Ili uvjerenje da više vrijediš što više radiš.
Zato mi odrasli ne dopuštamo sebi nerad, dosadu, uzimanje vremena za sebe i za nečinjenje ničeg. Mnogi su odgajani tako i to im je pod normalno.
Dapače, to znači da su dobri, radišni, marljivi i brižni ljudi. Kao da će sve to izgubiti ako malkice stanu i odmore. Takvi i kad imaju odmor, ne odmaraju. Pronađu nešto što će morati. Pronađu sebi zanimaciju i posao. Moraju potvrditi svoju vrijednost kroz posao. Bez toga – tko su, što su?
Pitate se što je u tome loše?
To što takve ljude ništa ne može zaustaviti osim bolesti. Ne znaju napuniti baterije, ne znaju odmoriti, nisu naučili slušati potrebe svojeg tijela, gare ga i tjeraju iako ono više ne može. Ne znaju stati kad su umorni, ne znaju ni prepoznati to stanje. Nemaju vlastitih zadovoljstava niti znaju uživati i opustiti se. Tvrde da će se odmarati kada sve odrade, a uvijek nađu novog posla tako da do odmora niti ne dođe.
Stanje opuštenosti takvim ljudima predstavlja problem, kao da će ih sustići neko zlo, kao da će im se dogoditi nešto loše. Oni u stvari potpuno nesvjesno ne rade za sebe nego protiv sebe.
Kada dijete gleda takve roditelje, poruku koju dobiva je da i ono mora tako. Čitavo vrijeme mora nešto raditi i doprinositi ili se barem okupirati nečime. Naročito ne smije priznati da nema posla. To dođe kao neki obiteljski grijeh.
Takvo dijete će neprestano biti nečim okupirano ili će često ponavljati da mu je dosadno zato što nema što raditi.
Današnja djeca su navikla da je bivanje u virtuali određena vrsta rada, iz njihove perspektive zato što je mozak aktiviran. Iz tog razloga će nerad zamijeniti bivanjem u virtuali i onda ipak nešto rade i nestaje dosada.
Djeca kojoj je dosadno su to od nekog morala naučiti. Možda njihovim roditeljima NIKADA nije dosadno jer su tako navikli živjeti pa će se djeca voditi tim modelom funkcioniranja – nije dobro za mene da mi bude dosadno. Požalit ću se svaki put kada mi je dosadno kako bi mi roditelji dali da uzmem nešto za raditi.
Problem je u tome da nečinjenje, nerad i neaktivnost predstavljaju problem kao da je u tome nešto loše. Svatko od nas bi trebao sebe i svoje tijelo radi boljeg funkcioniranja stavljati u takvo stanje barem povremeno. Tako bi se tijelo odmorilo. Ali je potrebno sebe stavljati i u mentalni zastoj kako bi se um smirio i količina misli smanjila i primirila. Tako se najbolje odmoriti.
Za tu svrhu neki legnu i kratko prespavaju, neki sjednu i meditiraju, neki rade aktivnost po aktivnost bez raspršivanja pažnje, neki vježbaju bivati u trenutku, neki uzmu day off – dan za sebe, a oni koji ne mogu uzmu barem jedan sat za sebe ili koliko će im to okolnosti dozvoliti.
Sve dok vlastitim primjerom ne pokažemo svojoj djeci da nema ničeg lošeg u tome da ne radimo baš ništa, da ih tome čak i podučimo te stvaramo takvu naviku u njihovom životu, oni neće to moći i žalit će se na „dosadu“.
Može li vaše dijete ležati na plaži bez da išta radi?
Možete li vi?
Ništa znači da ne planirate u glavi svoj sutrašnji dan, tjedan ili život. Da ruke nisu okupirane ali i da su misli u leru i ne mislite na ništa.
Možete li sebe zamisliti da tijekom dana sjednete i uzmete vrijeme za sebe ne radeći ništa narednih 15-ak minuta? Što kada biste s vlastitim djetetom tako sjeli u meditaciju i samo bivali, samo sjedili, nastojeći ne aktivirati misli i ne pokretati tijelo?
Je li to vama zamislivo? Bi li dijete to izdržalo?
Može li vaše dijete mirno čekati u redu u dućanu bez da se žali da mu je dosadno?
Pišem vam sve ovo jer sam osoba koja je odrasla uz roditelje koji su bili veliki radoholičari i sama sam hiperaktivna i radim više poslova. Ne pada mi teško rad. Teže mi padaju nerad i neaktivnost. Tome se učim. Takva je tijela teško opustiti.
Tek sam se nakon 30-te godine mogla opustiti na masažama i to samo onima koje traju duže od 2 sata. Tek tada sam shvatila da imam problem i da opuštanje doživljavam kao problem i kao nešto loše.
Mnoga djeca kao i mnogi odrasli imaju jednaki problem a da ga nisu svjesni. Na veliku žalost, tada pribjegavaju opijatima i alkoholu koji ih umjetno opuste bez da su svjesni ičeg. To nije pravi put. Naravno da se njihovo tijelo tek tada nađe u leru i opuštenosti i shvaćaju koliko im je to neophodno za vlastiti život, no definitivno je pogrešan put opuštati se samo preko alkohola i drugih supstanci.
Najbolji put je da u svakom danu uzmete vrijeme za sebe u kojem ne radite baš ništa. U početku će to ići malkice teže ali kasnije ćete moći povećavati to vrijeme ili ga razvući čak na čitav dan ili možda i nekoliko dana. Ako već danas krenete s time, vaše tijelo i vaše misli bit će vam zahvalne na tome jer je to najbolji odmor koji si možete priuštiti.
Podučite tome djecu i svoju okolinu jer većina živi u tom uvjerenju da ne vrijede ako ne rade, tijelo im je u grču, strahu, žive neslobodu i ne mogu realno slušati sebe jer žive za druge i tuđe mišljenje o njima.
Ako vam je teško da sami to radite, pridružite nam se na programu za žene ili u Školi za roditelje ili pak se javite na individualno savjetovanje kako bih vam pomogla u onome što je bila i moja velika muka.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!