Kako da svojem djetetu pomognem oko samopouzdanja?
Dijete mi je nesigurno, što da radim? Zbog čega govori pretiho?
Ne diže ruku u školi. Ne izbori se za sebe. Povučeno je dijete. Postavim pitanje a ono nikako da odgovori, razmišlja i ne odgovara.
…ili…
Stalno upada u riječ. Brzopleto je. Ništa mu se ne da. Sve bi htjelo a ništa konkretno ne učini. Lijeno je. Odbija učiti. Ne pokazuje interes.
Kada bismo svakom roditelju rekli da opiše svoje dijete, vjerujte mi da bismo dobili mnoštvo različitih opisa. Među tim mnoštvom bismo vjerojatno pronašli nešto malo sličnosti, no vjerujte mi da bi bilo više razlika. To je dokaz da je svako dijete priča za sebe.
Ja ih u učionici u svakoj generaciji imam preko 20 i svatko od njih je po opisu drugačiji. Maleni postotak djece bismo mogli kategorizirati u neku sličnu grupu, no svakome bismo dodali ali on/a nisu ili jesu ovakvi ili onakvi.
Što nam to govori?
To nas uči da je važno da svakom djetetu pristupamo posebno, individualno, prema njegovim afinitetima i interesima. Dolaze generacije koje će odbijati raditi ono što oni ne vole. Nećete ih moći prisiliti. Vrijeme poslušnika je iza nas. Vrijeme strahopoštovanja je prošlost.
Praksa je pokazala da kada želimo neko dijete prisiliti da bude ono što nije, tad ono počinje sumnjati u sebe. Smatra da ne vrijedi jednako kao i ostali. Nagrizeno mu je samopoštovanje i s vremenom u nekim područjima sumnja u sebe. Srećom pa život pokaže u čemu je dobro a u čemu nije, s vremenom…te se to možda promijeni.
No, temelje koje stvaraju roditelji, odgajatelji i učitelji mogu u potpunosti oslabjeti djetetove stvarne interese i afinitete.
Možete li ribu naučiti da se odlično penje po drvetu i skače poput majmuna?
Možete li majmuna naučiti da pliva brzo kao riba?
Ako uz puno dresure i uspijete u tome, pitanje je hoće li oni pokazivati svoj puni potencijal ili je bolje pronaći pravu prirodu svakog od njih, prepoznati što su njihove jače, a što slabe strane i voditi se time. Jednaka količina energije uložena u ono u čemu nisu odlični, rezultirat će mukom po učitelja i mukom po učenika, a rezultati će izostati. Istu tu količinu energije uložite u jaču stranu, rezultirat će izvrsnošću i genijalnošću.
Naš sustav se ne vodi time. On pokušava svu djecu naučiti sve. Svatko u školi mora jednako odlično znati jezike, crtanje, biti kreativan i lijepo pisati, kao i logiku i prirodne znanosti. Postali smo društvo u kojem ako imaš manje od 5, ne vrijediš ili se osjećaš loše zato što nisi savršen u svemu. Čak i ako dobiješ 5 ali ti je postotak niži, onda opet s tobom nešto ne valja.
Roditelji od malih nogu međusobno uspoređuju djecu, po oblačenju, po spretnosti, po igračkama ili načinu izražavanja i govorenja. Kada dijete dođe u vrtić da se socijalizira, tamo primjećuje da ima bržih i boljih od njega, brbljavijih ili tiših, kreativnijih ili manje kreativnih. Kako je podloga stvorena na principu usporedbe jedno dijete s drugim, oni se počinju uspoređivati ali samim time i bedirati.
Skupine djece nisu posložene po afinitetima i interesima nego po datumu proizvodnje.
Dijete možda nikad neće baš u svemu briljirati i biti najbolji na svim područjima čak i uz puno truda i uvijek će se naći netko tko je bolji od njega. Opet razlog za pad samopouzdanja na nekom području i da pomisli kako ne leti dovoljno dobro ili ne skače najbolje a nitko ne primjećuje da je riba i da u stvari ima jaku stranu – plivanje i ronjenje.
Naš sustav djeci ne daje temelje koji bi im dali da lete i jačaju svoje najbolje područje nego ih povuče dolje te im napravi komplekse time što u svim područjima nisu najbolja.
S takvom podlogom u djetinjstvu, idemo kroz život sa sumnjom u sebe, ne živeći svoj puni potencijal i nagrizenom vjerom u sebe te niskim samopoštovanjem.
Dakle, kako takvom djetetu popraviti samopouzdanje kada smo u startu kao društvo pokazali što sve nije dobro kod njega i kako je njegov cilj put ka savršenstvu na svim područjima života?
Kako takvom djetetu vratiti vjeru u sebe kada smo neprestano očekivali peticu na svim predmetima i time dali do znanja da je manje od toga loše?
Na kraju krajeva, kako ćete prepoznati afinitete svojeg djeteta ako ga tjerate da u svemu bude dobro, a ono će se truditi da to i bude zato što voli svoje roditelje bezuvjetno?
Kada bismo pustili djecu da rade i budu najbolji samo u područjima u kojima vole biti i u čemu su njihove jače strane, tada bismo već od malih nogu prepoznali afinitete djeteta i usmjerili ga u takvo zanimanje. To bi bio njegov poziv.
U suprotnom dobivamo dijete koje je odlično u svemu no većinu toga radi zato što mora a ne zato što želi. Zato ljudi idu na posao frustrirani i bezvoljni jer ne rade ono što vole nego ono što moraju da prežive.
Zamislite da idete na posao koji volite i na kojem vam je dana sloboda? Za takvo što trebamo mijenjati svoje stare stavove i uvjerenja te od malih nogu imati povjerenja u to da će dijete raditi ono što voli a ne ga uspoređivati sa svima ostalima i tjerati da bude odlično u svemu. Polako nam djeca pucaju po šavovima zbog silnih petica i očekivanja. Dok s druge strane postajemo društvo frustriranih ljudi na svojim radnim mjestima. Nešto je trulo u državi…zar ne?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!