Događa se da roditelj nije svjestan kako se doma ponaša opuštenije, upotrebljava drugačiji ton glasa ili pak radi nešto što izvan svojeg doma ne radi.
Neki roditelji su primijetili da je njihovo dijete doma življe i slobodnije a izvan doma povučenije, dok je kod nekih obrnuto, doma je anđelak a izvan doma sve samo to ne.
Možda ste shvatili da dijete izvan doma upotrebljava neke riječi, tikove ili pak držanje koje doma nema?
Dogodi se i da vam drugi pričaju o vašem djetetu kako se ponašalo u vrtiću, školi ili na igri kod prijatelja a vi ne možete vjerovati da pričaju o vašem djetetu. Kao da ga ne prepoznajete.
O čemu se tu radi i što se dešava? Kako dođe do toga?
Primjećujem da u roditeljstvu najveću ulogu ipak imaju roditelji na dijete i da je u većini slučajeva dječje ponašanje uzrokovano roditeljskim. Što roditelji svjesnije žive to će prije prepoznati svoje ponašanje u djetetovom i moći mijenjati SEBE. Ako pak roditelji žive nesvjesno, tada će trebati neko vrijeme da shvate kako ih dijete kopira ali dok to shvate dijete je već steklo naviku ponašanja. Navika se stvara kroz neko vrijeme. Što je ono kraće, to je lakše promijeniti ponašanje djeteta. Zato je za roditelje bitno da je otkriju što ranije, naročito neprihvatljiva ponašanja.
Događa se da roditelj nije svjestan kako se doma ponaša opuštenije, upotrebljava drugačiji ton glasa (naređuje, vrijeđa druge ili sebe, umanjuje vrijednost, svoju ili tuđu, viče i galami, ne poštuje i ne uvažava ni sebe ni druge…) ili pak radi nešto što izvan svojeg doma ne radi. Izvan doma je ljubazniji, pristojniji, koristi drugačiji ton glasa (vedriji, veseliji, pozitivniji) za razliku od onog doma koji zna biti negativniji, tužniji, ljući, nervozniji ili frustriraniji.
Sve to je toliko suptilno da mnogi nisu ni svjesni kako se sloboda doma odražava na njihovo ponašanje i djelovanje te su jedno doma a drugo izvan doma.
Nema tu ništa loše ako je razlika jednog i drugog što manja. Tada to znači da se osoba trudi biti što autentičnija i svoja i doma i izvan doma ali ako je razlika velika i doma si jedno a izvan doma drugo, dijete to primijeti.
Naročito ako dobije potvrdu takvog ponašanja i od mame i od tate a možda i od braće. Tada se u glavi djeteta stvori svijest da je to normalno i da tako treba i on naučiti te tako krene vježbati jedno ponašanje u domu a drugo izvan.
Ne vidi ništa loše u tome jer su odrasli pokazali model ponašanja.
Kada se ljutimo na dijete zbog toga, a sami to radimo, naravno nesvjesno, tada djetetu nije jasno o čemu pričamo jer drugačije ne zna i nije vidio.
Kod roditelja kod kojih je ta razlika manja ili je nema jer se trude biti jednaki pred svima, dijete nema model takvog ponašanja i nećete to primijetiti.
Dijete promatra svoje roditelje poput Bogova i sve što oni rade, svjesno ili nesvjesno, ono kopira. Sve do puberteta većina djece nema filtere za prosuđivanje dobra i zla, ne osuđuju već prihvaćaju i vole, ne zamjeraju već opraštaju. Tek u pubertetu otporom prema roditeljima stvaraju se u mozgu prosudbeni filteri onog što je dobro i onog što nije te je dijete sposobno prosuditi kakav je tko te kakvo ponašanje je prihvatljivo a kakvo nije. Neki to ne nauče ni kao odrasli jer naivno vjeruju svima.
Ako primijetite da se dijete ponaša na različite načine ili pak su vam drugi to rekli (odgajatelji, učitelji, bake…) tada poradite na osvještavanju vlastitog ponašanja jer se uzrok krije u tome. Naravno da ćete trebati potražiti pomoć i za dijete koje je već steklo određeno ponašanje. Ne odustajte olako od sebe i djeteta jer uvijek postoji mogućnost promjene na bolje ako ste ustrajni na tom putu.
Tu sam za vas kroz individualna savjetovanja, uživo u Čakovcu ili online.
Više o individualnom savjetovanju na linku https://anitavadas.com/individualno-savjetovanje/savjetovanje-za-roditelje/
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam.