Nekako se uvriježilo mišljenje među roditeljima da što se više boje za dijete, to veću ljubav prema djetetu imaju. Ne znam otkud porijeklo takvog načina razmišljanja i kako je došlo do toga da ljubav zamijenimo strahom ali ću vam objasniti kako to djeluje na dijete jer radim s djecom koja imaju različite strahove.
Djeca do polaska u školu poprilično osjećaju sve roditeljske emocije pa često pitaju roditelje zašto su tužni ili što se dogodilo iako roditelj djetetu nije dao nikakvu informaciju o tome. Maleni su emotivne spužvice koje upijaju sve što je u njihovoj okolini. Ako im se potvrđuje to što osjećaju, oni i dalje ostaju empatični i emotivni. Mnogi roditelji „pokvare“ taj emotivni kompas kod djece tako da da im opovrgavaju ono što dijete osjeća.
Npr. dijete osjeća da je mama tužna i pita je zašto je tužna a mama tvrdi da je sve u redu i da to nije ništa i neka se ono ne brine. Time dijete posumnja u svoj predosjećaj i počinje mu sve manje vjerovati. Smatra da s njime nešto nije u redu jer je mama, kao veliki autoritet djetetu važnija i ono besprijekorno vjeruje njoj.
Ili ako je tata ljut ili nervozan došao s posla jer tamo stvari nisu kako treba, tada se najčešće iskali na dijete ljuteći se zbog nečeg što je naletjelo, poput nepospremljenih igračaka ili to što se dijete želi igrati s tatom a on nije raspoložen. Tako opet dijete povjeruje tati da ono nije dobro ili da je zločesto iako se tako ne osjeća ali tati se besprijekorno vjeruje kao autoritetu.
Tako sitnica po sitnica i dijete počinje sumnjati u vlastite emocije i u ono što osjeća i sve više vjeruje onome izvana u što ga roditelji uvjere.
S obzirom na to da su mnogi roditelji zaposleni i imaju dosta obaveza, osjećaju krivnju da nisu dovoljno s djetetom ili da ne provode dovoljno kvalitetnog vremena s djetetom i nekako imamo dojam zbog nebivanja uz dijete stvara se taj strah – kako je mojem djetetu, kako se drugi odnose prema njemu, hoće li sve ispasti kako treba, radim li dobro, pružam li mu najbolje, činim li sve pravilno i kako treba…
Katkada roditelj ni ne zna točno koje mogućnosti njegovo dijete ima pa strahuje kako će biti. Tako kada idu u park roditelj se boji hoće li se dijete znati penjati i spuštati se ne shvaćajući da to dijete svakodnevno radi u vrtiću i bez nadzora.
U praksi, što više vjerujemo u dijete, to je dijete sigurnije u sebe. Što ga više potičemo i uvjeravamo da ono može, to će dijete više vjerovati u sebe. Vrijedi i obrnuto, što se više bojimo i napominjemo da pazi, dijete osjeća naš strah, to će više sumnjati u sebe i svoje sposobnosti. Ne zaboravite da su roditelji djetetu neprikosnoveni autoriteti sve do puberteta. U pubertetu se situacija malkice mijenja.
Prisjetite se tko ima veći utjecaj na vas u životu?
Jesu li to osobe koje se boje za vas, strahuju nad vama, upozoravaju vas na potencijalne probleme ili pak su to osobe koje vjeruju u vas, koje vas tješe da će sve biti u redu, koje pronalaze izlaz i koje su svjetlo u vašoj brizi?
Uz koje se osjećate sigurnije?
Još jedan argument koji ide u prilog ljubavi je potreba za sigurnošću. Naime, svako dijete do 7.godine razvija potrebu za sigurnošću. Dokazano je da ako u tome periodu dijete odgajamo batinama, vrijeđanjem ili pak u strahu da to dijete neće razviti sigurnost i kroz život će ići bez sigurnosti te će sumnjati u druge i sebe te neće imati niti dovoljno novaca a niti će se moći pobrinuti za sebe i svoje.
U suprotnom, ako dijete odgajamo zagrljajima, ljubavlju, dodirima, nježnošću, pažnjom ali ne i prezaštićivanjem, ako razgovaramo i naučimo dijete da traži rješenja kada naiđe na problem, ako mu stvorimo preduvjet da smo kao roditelj uvijek tu za njega ma što god se dogodilo može nam se obratiti, razvijamo kod djeteta sigurnost i takva djeca više vjeruju u sebe i rastu s povjerenjem u život.
Volimo li doista dijete ako se više bojimo nad njime i strahujemo za njega?
Ne! To je uvjerenje koje djeluje odgojno loše i za odnos roditelj-dijete i na samo dijete. Ako inače imate problema sa strahovima i ne znate kako da ih se oslobodite, bilo bi dobro da krenete s radom na sebi i pomognete si. Postoje načini. I sama radim emocionalne tehnike oslobađanja od strahova te vam i ja mogu pomoći. Ako pak je dijete već puno strahova i tu ima pomoći.
Posljedice strahova kod djeteta znaju se manifestirati kroz noćno mokrenje, loše snove, nesigurnost u sebe, spavanje s roditeljima i ne odvajanje od njih pa katkada čak i u zamuckivanju ili zatvaranju u sebe. Primjećujete li išta od toga, najbolje je što prije potražiti pomoć. Nikada nije kasno da naučimo dijete kako s ljubavlju može ići kroz život a ne sa strahom. Nevjerojatno je koliko toga mnogi roditelji nisu svjesni. Nemojte biti jedni od njih.
Ako želite naučiti sve o odgoju, roditeljstvu, kakav ste roditelj, koja pitanja nikako ne postavljati djetetu, koje obiteljske vrijednosti razvijati i slično, predlažem upisu u Školu za roditelje koja počinje početkom godine https://anitavadas.com/skola-za-roditelje/
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
P.S. Pozivam vas da se pretplatite na Newsletter ponedjeljkom i petkom jer vam stižu zanimljivi i konkretni savjeti a idući tjedan za sve pretplaćene organiziram i besplatno predavanje na temu DOSLJEDNOSTI U ODGOJU I POSTAVLJANJU GRANICA.
Na ovom linku pri dnu stranice imate mogućnost pretplate i besplatna je.