Nekako je kroz godine došlo do toga da se kazna izjednačila s disciplinom. Čim spomenemo disciplinske mjere, vrlo se često misli na kaznu. Ranije se čak pod disciplinom smatrala stega, fizičko i verbalno kažnjavanje koje se podržavalo kao da će dijete biti bolje ako mu se da nekoliko disciplinskih šamarčina.
Srećom to vrijeme je iza nas što ne znači da djecu više ne treba disciplinirati no pitanje je koje su disciplinske mjere aktualne i koje prema istraživanjima i praksi imaju najviše učinka na dijete.
Vremena su se promijenila i sve što je prije bilo zakonom dopušteno, danas je zakonom zabranjeno a i praksa je pokazala da su djeca drugačija te im je potreban sasvim drugačiji pristup u odgoju.
Stoga je na roditelju da se educira KAKO je najbolje odgajati dijete a ako imate više djece onda je velika vjerojatnost da jedna odgojna metoda neće djelovati na svako dijete jednako. Reći ćete da roditeljima nekada nije trebala edukacija već samo šiba i sve je bilo riješeno no danas ćete verbalnim i fizičkim kažnjavanjem učiniti više štete koju ćete godinama popravljati nego li da se educirate o novim disciplinskim metodama vrlo efikasnim za dijete.
Kako je došlo do toga da kaznu zamijenimo discipliniranjem djeteta?
Čisto neznanje roditelja je uzrok tome. Kada nisi dovoljno informiran na koje sve vrlo efikasne načine možeš odgajati dijete, vjerojatno će ti se dogoditi da pribjegneš jedinom poznatom a to je kazna jer si i sam odrastao uz nju. Reći će neki da je tu i pohvala no vrlo je rijetko roditelji koriste na pravilan način. Ako pohvalu koristiš na pogrešan način, neće imati tako veliki efekt kao kada je koristiš kako treba. Na mojem YouTube kanalu Anita Vadas imate detaljniji video. Pretplatite se na kanal da dobivate informacije kada objavim video.
Kada govorimo o kazni, kazna je oduzimanje ili ograničavanje prava na nešto i cilj je nanošenje tjelesne ili psihičke boli zbog toga što nečije ponašanje nije bilo u skladu s onim što smo očekivali. Posljedica svake kazne je osjećaj neugode pa čak i ako imate nekada dojam da je dijete otupilo na kazne ili ne reagira na njih, to samo znači da se naučilo nositi s njome a u podlozi je svakako skrivena i potisnuta bol. Ne znači da je nema ako je vi ne vidite.
Primjer! Vi kao odrasli znate za prometne propise i posljedice za njihovo kršenje no nekada riskirate ili vam se žuri i prekršite ih. Iako znate za posljedice ako vas policija zaustavi i naplati vam kaznu, osjećat ćete bol i danima se žaliti na to.
Što bi tek bilo da niste bili upoznati s prometnim propisima baš kao što u većini kazni dijete nije upoznato s kaznom koja ga sljeduje.
Ako je roditelj ljut, neraspoložen ili ima loš dan, kazne će biti veće a ako pak roditelj ima bolji dan, dijete možda kaznu ni neće dobiti nego će proći s upozorenjem. Tijelo djeteta je svakako u stresu, a da vi toga niste svjesni.
Zato za uporabu kazne postoji određeni postupak kako bi se ona trebala davati a to je da najprije dogovorite s djetetom posljedice za određeno neprihvatljivo ponašanje djeteta. S time da sama kazna nema smisla ako je koristite bez pohvala ili nagrada jer one su stimulans da se ponašanje djeteta promijeni.
Kada se to ovako prezentira na papiru, jasno vam je da se radi o uvjetovanju, ako budeš ovo onda bude ovako a ako ne budeš onda bude kazna. Takav odgoj ne razvija odgovornost djeteta na kojoj je važnije raditi jer će dijete napraviti po svome kada ga vi ne gledate ako koristite kazne i nagrade. Dok će odgovorno dijete napraviti po savjesti, bez obzira jeste li vi prisutni ili niste.
Zato je praksa pokazala da su mnoge druge disciplinske metode puno efikasnije i utječu na razvoj odgovornosti u razvoju djeteta što je na duže staze bolje i za vas i za dijete.
Discipliniranje djeteta ima za svrhu razviti odgovorno i samostalno dijete zato što je roditelj podučio dijete redu i dosljednosti te ga dijete zna provoditi i ne treba nekog tko će ga podsjećati na to.
Metode discipliniranja se razlikuju od kažnjavanja. Dok se kod kazne primjenjuje vika, naredba, zabrana, uvjetovanje, izolacija što sve utječe na oduzimanje sigurnosti djetetu te razboj nelagode, boli i niskog samopouzdanja.
Prilikom discipliniranja koristimo poštovanje i uvažavanje djeteta, emocionalno povezujući odgoj, empatiju, razumijevanje, suradnju, kompromis, nježnost, dodire, obazrivost, ali i postavljanje granica te njihovu dosljednu primjenu i još štošta a sve utječe na razvoj sigurnosti kod djeteta, jača samopouzdanje i vjeru u sebe. Pri tome dijete zna da je roditelj uz njega dok kod kazne uvijek ima osjećaj da roditelj radi protiv njega.
Zato je moja topla preporuka – educirati se KAKO dijete odgajati disciplinskim mjerama a ne kaznama jer ćete kroz koju godinu biti puno ponosniji roditelji gledajući svoje zadovoljno i samouvjereno dijete nego dijete koje se što prije želi maknuti od vas.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.